Najveća žaba

Milan Mišić

22. 02. 2009. 22:00

Krajem prošle nedelje objavljen je (i na našim stranicama) još jedan međunarodni izveštaj o korupciji. U njemu nismo otkrili ništa što već nismo znali: korupcija – zloupotreba vlasti radi lične koristi – globalna je epidemija, ali se u različitim zemljama toj bolesti suprotstavljaju različitim lekovima. Negde su oni delotvorni, a negde sasvim jalovi.

Izveštaj koji smo objavili sačinila je američka nevladina organizacija „Globalni integritet” (svuda se, inače, korupcijom s više strasti i po mnogo čemu više sistematičnosti bave nevladine organizacije nego državni organi), a pažnju nam je privukao zbog pozicije Srbije na rang-listi za prošlu godinu. Na njoj smo svrstani među zemlje sa „slabim rejtingom”. U grupi od 16 država u ovoj kategoriji, mi smo pri samom dnu. Iznad nas su BiH, Nigerija, Nepal i Kirgizija, a ispod samo Azerbejdžan i Ekvador.

Ova lista, međutim, ne pokazuje stepen korumpiranosti u nekoj zemlji, već efektivnost antikorupcijskih mera, uključujući tu i stepen pristupa građana antikorupcijskim mehanizmima koji jednu državu čine odgovornom. Naizgled teško za razumevanje, ovo je ipak jednostavno: „Globalni integritet”, u suštini, analizira koliko su u pojedinim zemljama jake institucije, kao ona ključna i nezamenljiva brana za predupređivanje korupcije.

U tome smo, kao što se vidi, loše rangirani. Svakako ne zato što se ovde korupcija smatra poželjnom – na rečima to nigde nije – već zato što postoji popriličan nesklad između reči i dela.

U najnovijem izveštaju „Globalnog integriteta” dominira, naime, nalaz koji je i te kako primenljiv na naše prilike. To je činjenica da u najvećem broju od 57 analiziranih zemalja ključni problem predstavlja netrasparentnost toka privatnog novca u izborne kampanje i kase političkih partija. To, inače, ne zavisi od nivoa bruto nacionalnog proizvoda – i bogati i siromašni su podjednako suočeni s nastojanjima onih koji imaju ekonomsku moć da njome kupuju politički uticaj.

Nije dakle teško da na domaće prilike primenimo nalaz da domaće ekonomske elite korumpiraju političare, mada „Globalni integritet” ukazuje i na novu dimenziju – da i strane vlade koriste slične metode da, obezbeđujući gotovinu za političke stranke, za uzvrat dobijaju političke ili komercijalne ustupke. A sve to, razume se, „ispod stola” ili čak sasvim legalno, zahvaljujući slaboj ili čak nepostojećoj regulativi.

Pa šta nam je činiti, pošto ni u ovom ogledalu nismo videli svoje lepo lice? Recept je, na prvi pogled, jednostavan: jačati institucionalne brane korupciji. Na tom putu, da upotrebimo metaforu Zorana Đinđića, treba „progutati mnogo žaba”, ali bi valjalo prvo onu najveću. Finansiranje partija.

Ko će prvi?