Zbog bombardovanja oslepeli, ćute...
Ослепели Радован Фото А. Давинић
Vranje– Već deset godina mnogi žitelji Vranja i okoline na sebi svojstven način osećaju posledice bombardovanja NATO 1999. godine. I dok je, prema zvaničnoj statistici, kao posledica bombardovanja, na ovom području, sve veći broj obolelih od malignih bolesti, na desetine žitelja grada pod Pržarom ima neuobičajene zdravstvene tegobe koje zbunjuju kako domaće tako i inostrane lekare.
Radovan M. (62), obućarski radnik,sasvim se slučajno našao kada je NATO avijacija gađala bunuševačku utrinu u neposrednoj blizini bunuševačkog groblja.
–Samo što sam čuo avione, a onda kao da sam dobio krila i poleteo. Jaka svetlost, koju sam ugledao pri eksploziji, zaslepela me je. Kad sam došao k’ sebi, trljao sam oči, ali sam bio zaslepljen, kao kad direktno gledaš u sunce, ništa nisam video – priča Radovan i nastavlja – a onda mi se polako počeo vraćati vid. Video sam samo delimično. Nisam ništa čuo, a onda se polako sluh vraćao, pa sam počeo onako kao kroz neko cvrčanje da čujem, kaže Radovan i dodaje da mu se sluh koliko-toliko vratio ali mu vid sve više slabi.
–Na dva metra ne prepoznajem ljude jer samo vidim siluetu. Brat i bratanac su me vodili u inostranstvo kod očnih lekara, ali bez uspeha. Stručnjaci su se hvatali za glavu pošto su mi uz pomoć aparata pogledali oči, kaže Radovan. Dragana S. (47) nekadašnja radnica „Jumka“, neprestano je štucala, skoro na svaki minut, a teško je i govorila. Nedavno, najverovatnije od velike radosti, na venčanju svoje ćerke je zapevala, pa je kroz pesmu govorila. Ali štuca i dalje ali ređe.
–Sve je počelo tog kobnog marta 1999. godine kada sam u jeku bombardovanja mobilisan. Pozivar je njoj dao poziv i kad se ona sa papirom (pozivom) vratila u sobu, gledala je u mene očiju punih suza i, umesto da nešto kaže, počela je da štuca, priča Draganin suprug Milan i dodaje da se stanje koliko-toliko poboljšalo posle mobilizacije. Međutim, do pogoršanja je ponovo došlo kada je 2001. godine ostala bez posla.
Onda je Dragana počela skoro na svaki minut da štuca i prestala da govori. Odnosno nije mogla da govori. Sve čuje i razume, ali ne može da odgovori, već samo gleda i klimanjem glave ili odobrava ili negira. Išla je kod lekara ali nije bilo vajde. Porodica, posebno ćerka i sin, su se pribojavali da u takvoj situaciji ne učini nešto najgore. Stručnjaci su se „nadmudrivali“ oko dijagnoze, od najbezazlenije do najgore. Nije pomagala nijedna terapija.
–Išli smo svuda gde smo čuli da bi bilo pomoći supruzi. Spavali po pećinama, manastirima, ogromnim šumskim belezima, išli u ponoć na izvore u šumskom bespuću, po preporuci vračara jela je i gutala svašta kao fakir. Posećivali smo vidovnjake i vračare u potrazi za pomoći. Ali bez uspeha. Grozno je bilo kada su neki pokušavali „da je vrate u normalu“ plašeći je. Njihova teza je bila ako se ponovo uplaši da će sve proći, priča Milan.
–Sin nam se nedavno oženio i zaposlio. Dragani je to, najverovatnije, pomoglo da manje štuca i progovori više reči. Bilo je krize kada joj je majka umrla. Štucanje se „ubrzalo“, ali evo posle rođenja unuka polako se sve „normalizovalo“ i sve ređe štuca, još samo mucanje da prestane, kaže Milan dok Dragana koja sve to sluša osmehom potvrđuje.
Jelena (14) i Milica (14) su za vreme bombardovanja imale četiri godine. Njihov problem je što kada čuju zvuk aviona i alarmnog uređaja –ostaju bez glasa. Odnosno ne mogu da govore. Njihovi roditelji kažu da su neke terapije i lekovi malo pomogli, pa su „prekidi“ kraći, ali je mucanje ostalo. U naselju „Odžinka“ Zoran N. kad čuje jak zvuk aviona ima fiziološke smetnje, a sociolog Slađana Stojanović kaže da su posle bombardovanja karcenogena oboljenja sve izraženija.
Svojom bolešću Radovan, Dragana, Jelena, Milica, Zoran i drugi zbunjuju okolinu i medicinu. Niko od lekara, a za pomoć su osim u Vranje išli u Beč, Sofiju, Cirih, Skoplje, Beograd i mnoga druga mesta, nije mogao da pomogne.