Košmari proganjaju veterane
Жељко Шпирић
Svaki deseti ratni veteran u Srbiji pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), a polovina njih ima dijagnostikovan najmanje još jedan psihijatrijski poremećaj, rezultati su istraživanja o zdravstvenom stanju i zdravstvenim potrebama učesnika ratova devedesetih godina prošlog veka, koje su uradili Ministarstvo rada i socijalne politike, Medicinski fakultet u Beogradu i Vojnomedicinska akademija. Cilj ovog istraživanja bio je da se otkrije učestalost aktuelnog i prebolovanog posttraumatskog stresnog poremećaja, prisustvo ostalih mentalnih poremećaja i kvalitet ličnog, porodičnog i profesionalnog života. Istraživanje je rađeno na uzorku od 295 ratnih veterana iz 30 opština u Srbiji iz svih šest regiona, a obavljeno je od juna do novembra prošle godine u 13 gradova širom Srbije.
Ovo istraživanje na veoma egzaktan način potvrđuje tezu da zastrašujuće slike sećanja na scene ubijanja i razaranja nisu prohujale sa vihorom ratova u kojima Srbija zvanično nikada nije učestvovala, već su ostale duboko urezane u duši ratnih veterana – svedoka krvave jugoslovenske „bajke”. Iako je Dušan Vasiljev u svojoj poemi „Čovek peva posle rata” napisao čuvene stihove „Ja sam gazio u krvi do kolena i nemam više snova”, snovi veterana ispunjeni su slikama užasa, smrti i ratnih buktinja u kojima je godinama izgarala iluzija o jugoslovenstvu. U njihovom psihičkom biću danas caruje nečujan vapaj za smislom življenja i zastrašujući „flešbekovi” – i u snovima i na javi.
Razvod i nasilje u porodici česti kod veterana
U prilog tezi da je telo najbolja slika duše govore podaci izvedeni iz zdravstvenih kartona ratnih veterana koji svedoče da svaki ispitanik ima tri dijagnostikovana oboljenja, a među najčešćim bolestima nalaze se povišen krvni pritisak, bolesti zglobova i mišića, poremećaji vida, depresija i neuroze, lumboišijalgija i posttraumatski stresni poremećaj. O nezdravim životnim navikama svedoči podatak da polovina njih puši, a trećina svakodnevno pije.
„Najznačajniji rezultat ovog istraživanja glasi da 8,8 odsto veterana ima aktuelni posttraumatski poremećaj, a svaki peti u svojoj emotivnoj istoriji ima ’prebolovani’ PTSP. Više od polovine ratnih veterana (54 odsto njih) ima najmanje još jedan psihijatrijski poremećaj – najčešće su zastupljeni depresija, u 22 odsto slučajeva, i alkoholizam, u 20 odsto slučajeva. Iskustvo psihijatara koji se bore sa vetrenjačama PTSP-a govori da se veliki broj ratnih veterana razvodi i da jedan broj njih postane nasilan prema članovima svoje porodice. Iskustva svetskih i domaćih stručnjaka govore da se trećina osoba sa ovom dijagnozom izleči bez pomoći lekara, trećina iz lavirinta teških uspomena izađe uz pomoć psihijatra i farmakoterapije, a kod trećine se razvije hronični oblik PTSP-a”, kaže dr Željko Špirić, psihijatar i načelnik prvog odeljenja Klinike za psihijatriju VMA, koji je i jedan od autora ovog istraživanja.
Skicirajući portret veterana koji pate od ovog psihičkog poremećaja, naš sagovornik ističe da su veterani kod kojih je dijagnostikovan PTSP na ratištu u proseku proveli 12 meseci (bivši borci bez simptoma PTSP-a u proseku su bili sedam i po meseci) i dodaje da je utvrđeno da se kod onih koji su u ratu učestvovali početkom devedesetih godina javlja češća učestalost PTSP-a (52,5 odsto) u odnosu na one koji su u ratu učestvovali krajem devedesetih (33 odsto). Geografska zanimljivost glasi da su veterani iz Vojvodine uglavnom učestvovali u ratovima početkom devedesetih godina, a veterani iz južne Srbije u ratovima krajem devedesetih. Većina bivših boraca sa dijagnostikovanim PTSP-om bila je na prvim linijama fronta, a najveći broj njih bio je mobilisan u sklopu rezervnog sastava vojske – 70 odsto.
Iskustva drugih
Iako u psihologiji ne postoje jednačine kojima bi se mogao predvideti nastanak nekog psihičkog poremećaja, kao najčešći faktori rizika za nastanak PTSP-a navode se prisustvovanje nečijem ranjavanju ili smrti, ratovanje na borbenim linijama odbrane, dužina boravka na ratištu, količina proživljenih ratnih stresova i ranjavanje u ratu. U prilog ovoj tezi govori podatak da više od polovine svih ranjenih veterana ima dijagnozu PTSP i da je više od polovine njih bilo na prvoj liniji borbe. Što je bila veća izloženost ratnim faktorima stresa, to su i učestaliji simptomi PTSP-a, a najčešći izazivači stresa bili su izloženost borbenim dejstvima (bombardovanje, granatiranje, dejstvo snajpera) i prisustvovanje pogibiji ili ranjavanju bliske osobe.
„Poređenje sa zemljama u okruženju govori da je rasprostranjenost aktuelnog PTSP u veteranskoj populaciji Srbije manja nego što se očekivalo i iznosi 8,8 odsto, što je skoro duplo manje nego u nekim zemljama u okruženju i u odnosu na američke veterane u vijetnamskom ratu, ali se podudara sa procentom američkih veterana koji boluju od PTSP-a, a koji su učestvovali u zalivskom, avganistanskom i iračkom ratu. Podaci izvedeni iz američke studije o veteranima iz Vijetnama 1990. godine govore da od PTSP-a danas pati 15 odsto bivših boraca, a aktuelni PTSP ima između devet i 24 odsto veterana koji su učestvovali u zalivskom ratu. Ujedinjeni podaci iz nekoliko istraživanja govore da između šest i 12,5 odsto bivših boraca u ratu u Avganistanu i Iraku pati od PTSP-a, a kada su u pitanju zemlje u regionu, nezvanični izveštaji iz Republike Srpske, koji su objavljeni u štampanim medijima, govore da učestalost PTSP-a u populaciji ratnih veterana iznosi 45 odsto, dok studija na hrvatskim veteranima koja je urađena 2005. godine govori da PTSP danas ima 15 odsto bivših boraca”, zaključuje dr Željko Špirić.