Pravda i stvarnost
Kosovo nije članica Ujedinjenih nacija, ali se Priština, ipak, našla u prilici da funkcionerima Srbije, koja jeste članica Ujedinjenih nacija, zabranjuje ili odobrava ulazak na teritoriju koju smatra svojom. To je iznenađenje samo za one koji misle da činjenica da su samoproglašenu nezavisnost priznale najuticajnije evropske zemlje Zapada nema adekvatnu težinu na međunarodnom planu.
Rezolucija 1244 formalno je još na snazi, pa međunarodno pravo jeste na strani Srbije. Tako će biti sve dok se Međunarodni sud pravde ne odredi prema samoproglašenoj nezavisnosti Kosova. Teritorija Kosova i Metohije jeste pod međunarodnom upravom koja je nadležna i za pitanja poput kretanja funkcionera, ali mnogo toga, očigledno, zavisi od situacije na terenu.
Dok je Unmik funkcionisao u punom kapacitetu srpski funkcioneri su, jednostavno, prijavljivali dolazak, ne tražeći nikakve dozvole.
Unmikov naslednik Euleks, međutim, ne želi da se bavi kretanjem funkcionera iz Srbije po teritoriji Kosova i Metohije i celu stvar prebacuje na Prištinu, koja sada pokušava da diktira pravila.
Tako se još jednom potvrđuje da i odluke koje se odnose na Kosovo i Metohiju i njihovo praktično sprovođenje prevashodno zavise od međunarodne zajednice, odnosno od međunarodne uprave u samoj pokrajini. Pokazuje se, takođe, da isključivo oslanjanje na Unmik ne može da garantuje potreban stepen zaštite kosovskih Srba i srpskih državnih interesa na Kosovu i Metohiji.
Srbija se oslanja na Unmik jer je iza njega autoritet Saveta bezbednosti, ali već sada je jasno da se ta misija polako gasi i da njen uticaj na zbivanja na terenu objektivno neće biti veliki. Glavna adresa, svidelo se to nama ili ne, postaje Euleks, a to znači Evropska unija, odnosno Brisel. Srbija to može da ignoriše, ali stvarnost ne može da promeni.
Moguće je, naravno, postaviti pitanje šta bi bilo, odnosno šta bi se promenilo, da je Beograd odbio da prihvati Euleks. Najverovatniji odgovor je – ništa. Jer kapacitet u kome funkcioniše neka međunarodna misija zavisi od međunarodne podrške koju ima. Uticajne zemlje koje su priznale samoproglašenu nezavisnost ne bi promenile odluku.
Naprotiv, realnije je pretpostaviti da bi pojačale podršku Prištini, za šta imaju i sredstava i uticaja. Odbijanje misije Euleks bi, po prirodi stvari, vodilo ka zaoštravanju odnosa sa Evropskom unijom i uticajnim delom međunarodne zajednice. A to, opet, ne bi bilo dobro zbog već pomenute činjenice da sve što se događa u vezi sa Kosovom naglašeno zavisi od međunarodnih faktora.
Zaoštravanje retorike i najava oštrih mera Beogradu u takvim uslovima može doneti više štete nego koristi. Za Srbiju i Srbe na Kosovu mnogo je uputnije tražiti način da se postigne dogovor sa onima koji imaju odlučujući uticaj na zbivanja na terenu. Bez toga se neće obezbediti ni odgovarajuća primena šest tačaka iz saopštenja generalnog sekretara UN Ban Ki Muna.