Četvorica sinova pred majkom u stavu mirno

Branko Pejović

20. 06. 2026. 17:30

Фото velikirat.rs

„Ta­ko je to on­da bi­lo. Is­pe­nje se po­zi­var na br­do pa od­o­zgo, ko­li­ko mu gr­lo do­pu­šta, vik­ne: ’E-hej, na­ro­de, po­če­la mo­bi­li­za­ci­ja, ja­vljaj­te se voj­sci.’

Ta­ko je i te 1912. u mo­jim rod­nim Sta­pa­ri­ma, se­lu kod Uži­ca, po­zi­va­na voj­ska u rat pro­tiv Tu­ra­ka. I ni­ko ni­je iz­o­stao. I zna se šta sle­di: pa­ku­je se tor­ba, maj­ka se lju­bi u ru­ku i zbo­gom, mo­ji mi­li i dra­gi, ja odoh.

Iz mo­je ku­će Gre­de­lje­vi­ća kre­nu­smo nas če­tvo­ri­ca: ro­đe­na bra­ća Jo­van, Ti­o­sav, Sa­va i ja, Mi­jat. Bio sam naj­mla­đi, tek se ože­nio, a mo­ja bra­ća su već ima­la i de­cu. Oca ni­smo ima­li, maj­ka Zla­ta bi­la nam je sve.

Sta­do­smo pred njom, maj­kom Zla­tom. Po­lju­bi­smo je u ru­ku. Ste­glo nam se sr­ce, ali vi­di­mo nje­no od­luč­no li­ce, bez su­za, i če­ka­mo šta će da nam ka­že. A ona će: ’Mo­ji si­no­vi, mo­ji so­ko­lo­vi, oca ne­ma­te da vas is­pra­ti, ali ne ma­ri. Vi ide­te u boj s Tur­ci­ma. Sa mr­tvog ni­šta ne uzi­maj­te, tu­đe ne di­raj­te. Ne­moj­te da ču­jem ru­žnu reč o va­ma. Ne do­la­zi­te mi po­ku­nje­na če­la! O ku­ći i svo­jim že­na­ma ne bri­ni­te, ja sam tu, vo­di­ću ra­ču­na o nji­ma!’”

Eto ta­ko je ova srp­ska maj­ka iz užič­kog se­la Sta­pa­ri is­pra­ti­la če­tvo­ri­cu si­no­va u ra­to­ve, po­šli su u bal­kan­ske, a ra­to­va­li i u Pr­vom svet­skom. Se­ća­nja na te emo­tiv­ne tre­nut­ke ču­vao je do po­zne sta­ro­sti naj­mla­đi od njih Mi­jat Gre­de­lje­vić, pa ih u svo­joj 95. go­di­ni opi­sao no­vi­na­ru i pi­scu An­to­ni­ju Đu­ri­ću za kult­nu knji­gu „So­lun­ci go­vo­re”.

Mu­ški su ra­to­va­li Zla­ti­ni si­no­vi: Jo­van bio u Brd­skoj ar­ti­lje­ri­ji, Ti­o­sav i Sa­va pe­ša­ci, Mi­jat u Pr­voj ha­u­bič­koj ba­te­ri­ji Drin­ske di­vi­zi­je. Po­če­sto se vi­đa­li, i to­kom ra­to­va­nja s Tur­ci­ma, Bu­ga­ri­ma, po­tom sa Austri­jan­ci­ma. Ali kad su se kra­jem 1915. po­vla­či­li, ni­su zna­li je­dan za dru­gog.

„Is­pred Dra­ča sret­nem jed­nog voj­ni­ka iz pe­ša­di­je. On je ne­kim po­slom bio za­o­stao za svo­ji­ma. Re­če mi da su mo­ja bra­ća pro­šla i da su se ras­pi­ti­va­la da li sam živ. Do­bro je, mi­slim, ži­vi su. No­sim u se­bi tu­žnu sli­ku sa mo­sto­va na Dri­mu, pre­ko njih smo je­dva pre­šli. Ne­ki pu­ze, ko­tr­lja­ju se po le­du. Pri­ča­li su mi us­put da su se ne­ki s tog mo­sta oti­snu­li u re­ku”, se­ćao se u raz­go­vo­ru s pi­scem tih rat­nih da­na osta­re­li Mi­jat, pa na­sta­vio:

„Do­đo­še na oba­lu dve la­đe. Do­ne­še hra­nu na­ro­du i voj­sci. Re­če­no je na­ma mla­đim i zdra­vi­jim da po­mog­ne­mo da se u la­đe ukr­ca­ju iz­be­gli­ce, že­ne i de­ca. Ta­man smo to ura­di­li kad na­i­đo­še avi­o­ni i po­če­še da ba­ca­ju bom­be. Na­sta­de pa­ni­ka, vri­šte de­ca, za­po­ma­žu že­ne. Mi pu­sti­smo na­rod da be­ži s la­đe i kri­je se po ne­kom ka­me­nja­ru. Bo­že, da li smo pred vra­ti­ma pa­kla? A kad su avi­o­ni oti­šli, po­no­vo smo se ukr­ca­li na la­đe i ka­sni­je na­šli na Kr­fu. Is­cr­pljen gla­đu, ho­dao sam, ni­su me no­si­li, a to je naj­va­žni­je.”

Po­što su se srp­ski voj­ni­ci okre­pi­li i oja­ča­li, rat­ni put ih je po­veo na So­lun­ski front. Mi­jat se tu ne­što raz­bo­leo, kra­će vre­me bio u bol­ni­ci, pa iz bol­ni­ce pra­vo u bit­ku za Kaj­mak­ča­lan. Ta­mo mu se u jed­noj bor­bi do­go­di­lo ne­što če­mu se ni­je na­dao – do­šao je do jed­nog pi­sma od ku­će.

„Odem da obi­đem to­po­ve, noć je, sneg... Znam, ro­vo­vi ne­pri­ja­te­lja su bli­zu, na ne­ko­li­ko sto­ti­na me­ta­ra. Na­jed­nom pri­me­tim dvo­ji­cu Bu­ga­ra. Od oruž­ja imam sa­mo bom­be. Bo­jim se da će ne­ki lom da nam na­pra­ve. Pri­đem na tri-če­ti­ri ko­ra­ka do njih, dig­nem bom­bu uvis i ka­žem: ’Pre­daj­te se!’ Oni za­ku­ka­še: ’Ne, brat­ko, ne te­paj nas!’

Gle­dam ih, mla­di su, mo­gao bih bom­bom da ih is­ko­ma­dam, ali za­što, ni­su oni kri­vi za ovaj rat. Njih su mo­bi­li­sa­li i gur­nu­li na front kao i sve nas. ’Do­bro, ba­ci­te od­mah oruž­je’, ka­žem, što oni uči­ni­še. Pre­dam ih obo­ji­cu ko­man­di­ru.

A do­bro se do­brim vra­ća, bo­lje što ih ni­sam ubio. Po­đem da obi­đem top i ču­jem s dru­ge stra­ne ži­ce, na 200 me­ta­ra, glas bu­gar­skog voj­ni­ka. Pi­ta za me­ne, baš po ime­nu i pre­zi­me­nu. Ni­je mi ja­sno, mo­ra da je čuo od voj­ni­ka kad su me po­mi­nja­li. ’Ne­moj da pu­caš, pa ću da ti dam pi­smo, pi­šu ti tvo­ji od ku­će’, ka­že mi.

Kop­ka me ne­što, bo­jim se da je zam­ka. Bu­ga­rin ve­li da su za­ple­ni­li na­šu po­štu i da je kod njih mno­go pi­sa­ma za na­še voj­ni­ke. ’Ne­ću’, ka­žem, ’ne tre­ba mi pi­smo’, a mi­slim: ’Bo­že, da li je isti­na?’ ’Ne­moj da te­paš na­še voj­ni­ke, pa ću da­ti pi­smo. Evo ga, uzmi’, re­če Bu­ga­rin.

Po­dig­nem se iz ro­va i kre­nem. Ako mi je sud­bi­na da po­gi­nem, ne­ka bu­de. Do­đem bli­zu ži­ce, a Bu­ga­rin mi po­ka­zu­je ko­ve­rat. Za­tim na­pra­vi gru­dvu i ba­ci je. Mi­slim, go­tov sam. Bom­ba je, sad će da eks­plo­di­ra. Ali ni­šta. Uzmem gru­dvu, ras­pr­šim sneg, kad ono – pi­smo. Pi­še mi maj­ka Zla­ta. Pi­smo išlo pre­ko Že­ne­ve, pre­ko Cr­ve­nog kr­sta, ta­ko ga za­ple­ni­li. Ma­šem Bu­ga­ri­nu ru­kom i za­hva­lju­jem mu. To su mi bi­le pr­ve ve­sti od ku­će.”

Rat se pri­vo­dio kra­ju, a Gre­de­lje­vi­ći sa­mo o svo­ji­ma u po­vrat­ku ku­ći raz­mi­šlja­li. Kad je pro­bi­jen front, hi­tro sti­go­še do Uži­ca. Oda­tle pra­vo u obli­žnja br­da iz­nad Đe­ti­nje, u rod­ne Sta­pa­re po­red „ći­ri­ne” pru­ge.

„U sta­vu mir­no nas če­tvo­ri­ca bra­će na­đo­smo se pred maj­kom Zla­tom. Svi smo pre­ži­ve­li rat”, se­ćao se za knji­gu „So­lun­ci go­vo­re” Mi­jat Gre­de­lje­vić, no­si­lac če­ti­ri vi­so­ka od­li­ko­va­nja.