Piščeva „studija o religiji – ćacizam"

Mirjana Čekerevac

23. 06. 2026. 15:00

Илустрација Д. Стојановић

Taman kad pomislite da smo sve već videli od onih koji se za demokratsko društvo bore verbalnim i fizičkim nasiljem prema svakome ko se samo usudi da se s njima ne složi, oni iznenade. Najnoviji „biser” je postojanje „u svetu jedinstvene religije – ćacizam”, koju je „otkrio” jedan scenarista i pisac. I ne samo to, „ozbiljno proučavajući ćacizam” zaključio je da postoje četiri kategorije ćacija, detaljno objasnio kako da ih prepoznate, jer ima onih, „najogavnijih, prikrivenih ćacija” i dao savet kako sve njih treba tretirati.

Zaključke svog „studioznog proučavanja” objavio je u „najprofesionalnijem” mediju u Srbiji, što je i logično, budući da ovi „profesionalci” dela pokazuju, smatraju da je u obračunu s vlašću u ovoj zemlji, sve dozvoljeno – uvreda i laž nisu ni uvreda ni laž, već činjenica, a ako neko njihove „činjenice” odgovori ili ih raskrinka, odmah postanu žrtve režima, koji hoće da zatre „slobodne” medije. Zato je „studija” scenariste i pisca objavljena na pravom mestu, budući da je ceo tekst pun najprizemnijih uvreda na račun ljudi, svih zanimanja i nivoa obrazovanja, koji se ne slažu sa stavovima svetih studenata-blokadera i onih koji ih bezrezervno podržavaju. Niko nije pošteđen, ni oni koji su umislili da smeju javno da iznesu svoje mišljenje, ni oni koji se nikako ne oglašavaju, ni za vlast, ni za blokadere, ni opozicionari koji „sabotiraju studente”. Mnogo je to ljudi, što i sam autor, mada ne baš tim rečima, priznaje. No, bez obzira koliko ih, potpuno su nebitni i, po autoru, jedino vredni svakog prezira.

Autor „studije” navodi da „ćacizam religija” za vrhovnog boga ima „Acu Ćacija”, „kao i svoj hram pod nazivom ’ćacilend’, pomenuta religija se grana na četiri kategorije, zapravo postoji mnogo više kategorija ćacija, ali sam rešio da priču svedem na četiri”. Svaku od kategorija, temeljno je obradio, počevši od četvrte: „Pripadnik ove – najniže kategorije, pored toga što veruje da je zemlja ravna ploča, veruje da iznad Beograda kruže leteći automobili, da vojska samo što nije ušla na Kosovo... U sve što im se plasira iz kuhinje UDBE, a putem režimskih medija i portala. Zaključak je da su ovi ćaciji nepopravivi. Svaka borba za promenu mišljenja dotičnih, pokušaj da im se otvore oči, ravna je beskorisnom traćenju vremena, ali i gubljenja živaca. Oni su i omiljena kategorija ćaci-boga, on je još davno shvatio da mu, ukoliko želi da vlada, trebaju samo glasovi glupih, ne nužno i onih pametnih.”

Ima u Srbiji mnogo savetnika, na primer, u našoj vladi, ministri imaju savetnike za razne stvari, ogromnu većinu njih niko od građana nije ni video, niti čuo, rade svoj posao u tišini. Kako, znaju oni koje savetuju. Ima, međutim, i onih savetnika, koji gostuju po televizijama, pričajući o svemu i svačemu, pa i o onome, najčešće o tome, što nikakve veze s ministarstvom u kojem su savetnici, nema. Mnogo bi dobro, za vlast, bilo, kad bi savetovali u tišini, baš kao što bi bilo dobro da je i scenarista-autor „studije o ćacizmu”, pomenuti savet zadržao za sebe. Idu izbori, nije dobro za 2,3 miliona ljudi koji su svojim glasovima, u prvom krugu izabrali Aleksandra Vučića za predsednika ove zemlje, reći da su glupi. Koliko god se scenaristi-savetniku ova činjenica ne sviđa, to jeste činjenica.

Treću kategoriju ćacija, kaže autor, čine ljudi koji su tu zbog interesa, ali „ne nekog preteranog”. Navodi: „To su ljudi koji se služe izgovorima – ’moram zbog posla’. Ova kategorija često radi u državnim institucijama, ide na mitinge SNS i posećuje svoj hram – ćacilend, često to čine posramljeno. Ako mislite da ih je sramota – varate se. Ćaciji nemaju obraz. To je naučno dokazano. Jedina njihova sramežljivost proističe iz straha da će ih neko videti s ćacijima iz četvrte kategorije, koji svi do jednog smrde...” Ima toga još šta, po autoru, rade „ćaciji četvrte kategorije”, ali „Politika” neguje pristojnost.

U „drugu kategoriju ćacija”, autor je smestio „takozvanu ćacijevsku intelektualnu elitu”. Navodi: „Radi se o manje-više poznatim ličnostima, glumcima, rediteljima, TV voditeljima, sportistima, istoričarima... Doduše, retkim javnim ličnostima koje su se prodale režimu, koji sada vatreno zastupaju stavove režima, kao da su iskreno uz isti, a nisu. Tu se uglavnom radi o ljudima visokog nivoa obrazovanja i niskog nivoa karaktera.” Autor kaže da ovakve, „čak i ako su nam nekad bili simpatični”, treba „posmatrati nikako drugačije do kao prodane duše, od čije nam se pojave bljuje”. I ovde ima „epiteta” koje, iz pristojnosti, nisu za prenošenje.

Autor navodi: „Prvu kategoriju čine oni , po meni, najogavniji – prikriveni ćaciji. To su oni koji se javno eksponiraju kao protivnici režima i poprilično su dobri u tome – političari, koji su u ’opozicionim’ strankama, često i među liderima istih, a koji su deo čuvene ’parlamentarne opozicije’.” Autor tvrdi kako ove „najogavnije” često režim angažuje sa „zadatkom da glume opoziciju, a kad diktatoru zagusti ulete i podrže ga”. Navodi: „Ta podrška ne mora biti javna. U vidu neke koalicije sa vladajućom strankom, nekada je dovoljno samo da sabotiraju studente, ne dozvoliti ujedinjenje opozicije u jedinstven blok koji bi bezrezervno podržao studentsku listu... Stoga ova grupa zaslužuje titulu – šampioni ćacizma.” Autor ima i podgrupe ćacija i, na kraju navodi da su svi pomenuti u studiji, „da su svi oni pripadnici režimske religije – ćacizam, ili možda, da se konačno pravilno izrazim – SEKTI”.

„Profesionalni” medij je samo desetak dana, pre objavljivanja ove „ozbiljne studije” o „novoj religiji u Srbiji”, objavio tekst jednog svog novinara, koji je, za divno čudo, napisao da bi svi koji podržavaju „studentsku listu” trebalo da povedu računa kad govore o onima na drugoj strani. Novinaru lista koji je svoje stranice, takoreći, sve, ustupio ljudima koji, bez ikakve zadrške, sipaju najmonstruoznije uvrede na račun predstavnika vlasti i onih koji iz podržavaju, ali i „neutralaca”, koje opisuju kao najveće zlo, sasvim sigurno nije palo na pamet da ovakav savet daje zato što nije uredu vređati neistomišljenike. Ne, nije čovek to ni krio. Lepo je primetio da je ovu „vlast nemoguće pobediti, ukoliko se ne pridobije i deo njenih birača”.

Tekst ovog novinara „profesionalnog” medija teško da je iko primetio, a i ako jeste, verovatno ga je iznervirao. Ljudi koji govore za „profesionalne” medije, ili pišu za njih toliko su uvereni u svoju superiornost, pamet da ne mogu ni da zamisle da neko ne deli njihove stavove. I sasvim su ubeđeni, pošto neće ni da saslušaju nikog izvan svog kruga istomišljenika, da su svi ostali, baš kao što je autor „studije o ćacizmu”, „utvrdio” glupi, smrdljivi, ili prodane duše. Oni nikad nisu čuli „srpski prevod” fraze koja se najčešće pripisuje američkom motivacionom govorniku H. Džeksonu Braunu Mlađem – „Možete biti pametniji od drugih ljudi, ali im to nemojte reći.” Original glasi: „Budite mudriji od drugih ljudi, ako možete, ali im to nemojte reći.”

Autoru „studije o ćacizmu” i svim njegovim istomišljenicima, ova fraza, ni srpski prevod, ni original, očito nisu poznati. A, nisu primetili ni da su američki mediji, proteklih dana, temeljno obrađivali termin „Dening-Krugerov efekat”, navodeći kako administracije (kao ona Donalda Trampa) širom sveta imaju veliki problem sa ovim efektom, kome „svako od nas, svakog dana, svedoči na društvenim mrežama”. Ovim efektom se objašnjava „situacija u kojoj ljudi ispodprosečne inteligencije smatraju da su inteligentniji nego što jesu u stvarnosti, istovremeno potcenjujući inteligenciju ljudi koji stoje nasuprot njih”. Kako se objašnjava: „Prema stručnoj definiciji to je kognitivna sklonost u kojoj neobučene osobe donose neadekvatne odluke i netačne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate greške.”

Koristilo bi autoru „studije o ćacizmu” i njegovim istomišljenicima, da im je poznata, bilo ova fraza, bilo ovaj Dening-Krugerov efekat, mada im ne treba ni jedno ni drugo da bi znali da nijedan čovek na svetu, šta god ko o njemu mislio, ne voli da mu neko, koliko god pametan, obrazovan i važan bio, pokaže da ga smatra nižim bićem. Baš niko to ne voli. Svako bi to trebalo da ima u vidu, pre svega oni koji bi od tih ljudi hteli da izvuku neku korist. Aleksandar Vučić ume da razgovara s poštovanjem i sa ljudima bez škole i sa svetskim državnicima i intelektualcima, a ume i nije mu mrsko, da pojede sendvič s radnicima na gradilištu. Možda i zato svi oni ljudi, koje autor „studije o ćacizmu” svrstava u četiri kategorije, glasaju za njega. I ne samo oni.