Iracionalno britansko-nemačko kidisanje na Rusiju

Politika onlajn

24. 06. 2026. 19:00

Перо Симић

Vin­ston Čer­čil, iako iz ide­o­lo­ških i ge­o­po­li­tič­kih raz­lo­ga ne­pri­ja­telj So­vjet­skog Sa­ve­za, do­bro je znao šta su in­te­re­si Ve­li­ke Bri­ta­ni­je ka­da je po­čeo Dru­gi svet­ski rat, i da je kao od­go­vo­ran dr­žav­nik du­žan da ra­di njih po­dr­ži čak i cr­ve­nu Mo­skvu on­da ka­da je na nju ot­po­čeo po­hod na­ci­stič­kih hor­di 1941. go­di­ne. Svo­je lič­ne pred­ra­su­de i stra­sti ra­di na­ci­o­nal­nih in­te­re­sa je pre­va­zi­šao i po­stu­pao je voj­no­po­li­tič­ki ra­ci­o­nal­no.

Za raz­li­ku od nje­ga da­na­šnja bri­tan­ska, ali i ne­mač­ka, te ve­ći deo evrop­ske po­li­tič­ke eli­te, po­stu­pa kraj­nje ira­ci­o­nal­no i sa­mo­ži­vo. Evro­pa–EU, ali i de­lo­vi na­šeg kon­ti­nen­ta van nje kao što je Ve­li­ka Bri­ta­ni­ja gu­be glo­bal­nu eko­nom­sku i teh­no­lo­šku tr­ku. Je­di­na mo­guć­nost da ta­kav trend uspo­re i even­tu­al­no u ne­kom mo­men­tu pre­o­kre­nu stva­ri u dru­gom prav­cu je­ste te­sna sa­rad­nja sa Ru­si­jom, ko­ja mo­že da im obez­be­di po­volj­ne ener­get­ske i dru­ge re­sur­se.

Ume­sto da u skla­du sa tim te­sno sa­ra­đu­ju sa Mo­skvom, vo­de­će evrop­ske dr­ža­ve sa njom se du­že od de­ce­ni­je kon­fron­ti­ra­ju. Va­šing­ton ih je 2014. uvu­kao u po­hod na Is­tok, či­ja pr­va me­ta je bi­la Ukra­ji­na kao že­lje­na od­skoč­na da­ska ka Mo­skvi. Ta­ko su od­no­si sa Ru­si­jom oti­šli u su­no­vrat.

Po­što je Ame­ri­ka za­tim shva­ti­la da je Ru­sku Fe­de­ra­ci­ju ne­mo­gu­će slo­mi­ti, po­če­la je da se ti­ho po­vla­či iz avan­tu­re u ko­ju se upu­sti­la. To je omo­gu­ći­la sme­na vla­da­ju­ćih struk­tu­ra u SAD. S dru­ge stra­ne, u Evro­pi do nje du­bin­ski ni­je do­šlo. U ve­ći­ni nje­nih dr­ža­va i da­lje vla­da­ju eks­trem­ni evro­a­tlan­ti­sti, idej­ni na­sled­ni­ci onih ko­ji su na­pra­vi­li ve­li­ku gre­šku ula­skom u su­kob sa Ru­si­jom.

Da svo­jim gra­đa­ni­ma ne bi pri­zna­li da su kri­vi za ubr­za­ni pad evrop­skih eko­no­mi­ja i stan­dar­da gra­đa­na, vla­da­ju­ći kru­go­vi od Lon­do­na pre­ko Pa­ri­za do Ber­li­na, na­sta­vlja­ju da vo­de kon­tra­pro­duk­tiv­nu an­ti­ru­sku po­li­ti­ku. Ne sme­ju da sta­nu i okre­nu dru­gi list, list mi­ra i obo­stra­no ko­ri­sne sa­rad­nje, jer bi on­da gra­đa­ni lo­gič­no po­sta­vi­li pi­ta­nje: „Šta će­te nam sa­da ka­da pri­zna­je­te da ste nas vo­di­li ne pre­ko tr­nja do zve­zda, već u pro­va­li­ju?”

Za­to smo do­če­ka­li ovog 22. ju­na 85. go­di­šnji­cu od na­pa­da na­ci­stič­ke Ne­mač­ke na SSSR, u si­tu­a­ci­ji da su biv­ši ne­pri­ja­te­lji, Lon­don i Ber­lin, udru­že­ni no­si­o­ci an­ti­ru­ske po­li­ti­ke u Evro­pi i sve­tu, i to po­li­ti­ke od ko­je nji­ho­vi na­ro­di ne­ma­ju, ni­ti mo­gu da ima­ju ko­rist, već sa­mo šte­tu.

Ume­sto da se ba­ve re­ša­va­njem go­ru­ćih eko­nom­skih i de­mo­graf­skih pro­ble­ma sa ko­ji­ma se su­o­ča­va­ju nji­ho­ve ze­mlje, ne­do­ra­sli li­de­ri spre­ma­ju voj­ne sna­ge za po­ten­ci­jal­ni rat sa Ru­si­jom iz ko­jeg ni te­o­rij­ski ne mo­gu da iza­đu po­bed­nič­ki, od­no­sno ono što bi even­tu­al­no za­po­če­li pred­sta­vlja­lo bi tra­ge­di­ju za ceo svet.

I ne sa­mo što gu­ra­ju svo­je na­ro­de u pro­past, već u svoj brod ko­ji po­la­ko, ali si­gur­no to­ne, na­sto­je da uvu­ku i dru­ge ka­ko bi ih is­ko­ri­sti­li kao to­pov­sko me­so. Ta­ko smo sti­gli do Re­pu­bli­ke Srp­ske gde se u ok­to­bru odr­ža­va­ju iz­bo­ri, a Ne­mač­ka, Ve­li­ka Bri­ta­ni­ja, Fran­cu­ska, pred­u­zi­ma­ju sve što mo­gu ka­ko bi bio osla­bljen Do­di­kov Sa­vez ne­za­vi­snih so­ci­jal­de­mo­kra­ta, a na vlast bi­li in­sta­li­ra­ni oni Sr­bi ko­ji bi u sa­rad­nji sa neo­d­go­vor­nim po­li­ti­ča­ri­ma u Sa­ra­je­vu srp­ski na­rod u BiH uvu­kli u po­gub­nu evro­a­tlant­sku avan­tu­ru.

Gra­đa­ni RS to si­gur­no ne­će do­pu­sti­ti. Su­ve­re­ni­tet Re­pu­bli­ke Srp­ske i za­šti­ta na­ci­o­nal­nih in­te­re­sa du­bo­ko su uko­re­nje­ni u nji­ho­va sr­ca, a ta­ko­đe i kraj­nje prag­ma­tič­no shva­ta­ju da je put ka bo­ljoj bu­duć­no­sti RS, ali i srp­skog na­ro­da u ce­li­ni po­plo­čan sa­rad­njom sa Ru­si­jom, Ki­nom, SAD kao i evrop­skim dr­ža­va­ma.

Sr­bi isto kao i Ru­si ne že­le su­ko­be, već su sa­mo pri­nu­đe­ni da bra­ne svo­je ze­mlje. Otvo­re­ni smo za sa­rad­nju sa dru­gim na­ro­di­ma ako oni po­stu­pa­ju do­bro­na­mer­no. Što pre i gra­đa­ni vo­de­ćih dr­ža­va EU i V. Bri­ta­ni­je ak­tiv­no shva­te da je je­di­ni na­čin da nji­ho­ve ze­mlje po­no­vo po­sta­nu ve­li­ke – po­li­ti­ka mi­ra i sve­stra­ne ko­o­pe­ra­ci­je na na­šem kon­ti­nen­tu u ce­li­ni, što pod­ra­zu­me­va do­bre od­no­se sa Ru­si­jom – ko­nač­no će uči­ni­ti ne­što do­bro za se­be i svo­je po­tom­ke.

Ka­da ka­žem „ak­tiv­no shva­te”, mi­slim na nji­ho­vu sprem­nost da ide­je pre­to­če u prak­su i poč­nu da se bo­re da ze­mlje či­ji su dr­ža­vlja­ni do­bi­ju od­go­vor­ne li­de­re, ko­je ih ne­će vo­di­ti u pro­past sa­mo da bi spa­sa­va­li svo­je fo­te­lje, već će mi­sli­ti o na­ci­o­nal­nim in­te­re­si­ma i u skla­du sa nji­ma po­stu­pa­ti.

Ova 85. go­di­šnji­ca od po­čet­ka naj­kr­va­vi­je fa­ze Dru­gog svet­skog ra­ta sve do­bro­na­mer­ne lju­de tre­ba­lo bi da pod­se­ti ku­da nas vo­de od­lu­ke su­ma­nu­tih li­de­ra. To ni­ko­me u Evro­pi, od Lon­do­na do Ber­li­na ne tre­ba, pa je kraj­nje vre­me da se pre­ki­ne sa po­li­ti­kom agre­siv­nog pro­vo­ci­ra­nja Ru­si­je i opa­snog ge­ne­ri­sa­nja ten­zi­ja sa njom.

Vre­me je za mir i raz­voj. La­ti­ni bi po­sle to­ga re­kli: „Pa­met­nom do­sta!”

Sa­mo, na­ža­lost, to mo­ram da po­no­vim, pa­met­ni lju­di oči­to u ovom tre­nut­ku ne vo­de ni Ve­li­ku Bri­ta­ni­ju, ni Fran­cu­sku, ni­ti Ne­mač­ku. Na­daj­mo se da će se to usko­ro pro­me­ni­ti. Mo­žda Bri­tan­ci ne mo­gu da na­đu no­vog Vin­sto­na Čer­či­la, a Nem­ci ne­kog iole slič­nog Vi­li­ju Bran­tu, ali ne mo­ra­ju baš ni da do­pu­šta­ju da ih vo­de sa­da­šnji po­li­tič­ki Li­li­pu­tan­ci bez ide­ja i ose­ća­nja na­ci­o­nal­ne od­go­vor­no­sti!

*Sa­vet­nik pred­sed­ni­ka SNSD-a Mi­lo­ra­da Do­di­ka