Gospođa predsednik
Upravo su nas napustile one četiri supruge i očajne domaćice iz Viktorija Lejna, koje su nam zamenile one četiri intelektualke i vesele zavodnice iz Njujorka, kada nam je stigla jedna moćna političarka, čak predsednica, iz Vašingtona. Tako se nastavljaju gotovo svakodnevni susreti sa neodoljivim Amerikankama koje nas, evo već godinama, zabavljaju s malog ekrana.
Šta su one učinile za sliku o SAD i za doživljaj zemlje koju TV gledaoci širom sveta, upravo zahvaljujući televiziji, najbolje poznaju jedna je priča. Druga je šta su učinile za „žensko pitanje”, za osvajanje novih sloboda u privatnom i javnom životu takozvanog slabijeg pola.
A možda su obe zapravo vrlo povezane.
Uzimajući žene za centralne junake, kako to čine autori serija „Seks i grad” i „Očajne domaćice”, oni su promenili uobičajene scenarističke obrasce po kojima su ženski likovi, i kad su glavni, akteri u muškom svetu. Tu mu se one suprotstavljaju ili povinuju, koriguju ga ili stradaju u njemu, najčešće ga poboljšavaju, gotovo uvek ulepšavaju. U pomenutim primerima žene su apsolutni pokretači zbivanja, nosioci radnje, zapleta i raspleta, heroine iz čijeg ženskog principa proizilazi suština pristupa i sama priroda romanesknog TV pripovedanja.
U dogodovštinama Keri Bredšou i njenih drugarica inovacija se prevashodno ticala odnosa prema seksu, koliko njegovog neposrednog praktikovanja toliko i govora o njemu. Bilo je to dotad neviđeno, i zato dodatno intrigantno, otkrivanje polja ženske seksualnosti. Ostale atrakcije ove serije – humor, moda, glamur – davale su privlačan okvir „seksualnim neurozama” i „ljubavnim jadima” junakinja gotovo neokrznutih brigama o poslu, novcu, društvenom statusu.
I u temeljima povesti o vrednim kućanicama iz predgrađa leže iskreno međusobno drugarstvo i prijateljska odanost. I njima su, naravno, muškarci veoma važni. Ali je njihova sredina duhovno skučenija, a svakodnevni izazovi „banalniji”, ponekad i sasvim egzistencijalni. Ima tu i elemenata trilera, starih i novih tajni, prestupa i prevara – sve dobrih povoda da se pokaže šta se može kad se žene slože.
A šta može jedna mudra, jaka i odlučna žena kao šef države pokazuje Đina Dejvis kao Mekenzi Alen, domaćin u Beloj kući, to jest predsednik SAD. Kao što ni u gorepomenutim serijama, nimalo površnim ili pojednostavljenim (pre svega odlično napisanim, a potom i ostvarenim) nema prikrivenog, didaktičkog ili napadnog feminizma, tako ni u „Predsednici” umeće ženske vladavine nije najvažnija poruka koja se šalje gledaocima. Tu je na delu još jedan dokaz fascinantne američke veštine da se, koristeći snagu filma, širi svest o snazi svoje zemlje, jača patriotizam, veliča sopstvena demokratija i, uopšte uzev, sistem vrednosti. Unutrašnje zlice i spoljna zla postoje kao iskušenja samo da bi se američka dobra i dobra Amerika ukazali što jasnije.
U tom pogledu od Amerikanaca se zaista ima šta učiti.