Kad mržnja postane podrazumevajuća

25. 06. 2026. 15:30

 Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”

Utak­mi­ca ko­ju su na Svet­skom fud­bal­skom pr­ven­stvu igra­le Hr­vat­ska i En­gle­ska za­te­kla me je u šet­nji ži­vo­pi­snim gra­di­ćem, sme­šte­nim u hr­vat­skom de­lu Is­tre. Iz re­sto­ra­na „Oranž” su to­kom te­le­vi­zij­skog pre­no­sa či­ta­vim še­ta­li­štem, a i do­brim de­lom gra­da od­je­ki­va­li usta­ški po­klič „Za dom sprem­ni” i pe­sme u ko­ji­ma se sla­vi ubi­ja­nje lju­di, spa­lji­va­nje nji­ho­vih ku­ća i se­la.

Pe­de­se­tak go­sti­ju, od ko­jih ni­ko ni­je imao vi­še od 30 go­di­na, pe­va­lo je slo­žno, hor­ski, gro­mo­gla­sno, stra­stve­no i ve­se­lo na te­ra­si re­sto­ra­na, dok su ko­no­ba­ri uslu­žno do­no­si­li pi­će, a ga­zda za­do­volj­no tr­ljao ru­ke, kao da se ne do­ga­đa ni­šta neo­bič­no.

Te­ško je opi­sa­ti ka­ko se ose­ća čo­vek dok slu­ša taj hor nje­mu ne­po­zna­tih lju­di, ko­ji kroz pe­smu i ur­li­ke pri­zi­va­ju smrt ne­kih dru­gih lju­di – ve­ro­vat­no i nje­go­vu, jer je za njih upra­vo on taj „dru­gi”.

Bio sam tu­žan i du­bo­ko po­tre­sen. Pr­vi put sam ta­ko ne­što vi­deo sop­stve­nim oči­ma. Ži­ve­ći po­sled­njih 30 go­di­na u Bu­dim­pe­šti, kao da sam se uda­ljio od ne­kih bal­kan­skih obra­za­ca i že­leo da ve­ru­jem da su pri­če o ova­kvim sce­na­ma no­vi­nar­ska pre­te­ri­va­nja, sen­za­ci­o­na­li­zam ili iz­gre­di po­je­di­na­ca. Te ve­če­ri sam shva­tio da ni­su.

Po­zi­vi na mr­žnju, na­si­lje i smrt bi­li su na toj te­ra­si na­gra­đe­ni osme­si­ma i apla­u­zi­ma ma­se. Skan­di­ra­lo se kao da je sa­svim pri­rod­no, čak vred­no di­vlje­nja, od­u­ze­ti čo­ve­ku pra­vo na ži­vot za­to što pri­pa­da dru­gom na­ro­du.

Oti­šao sam sa še­ta­li­šta po­gnu­te gla­ve i du­go raz­mi­šljao šta čo­vek uop­šte tre­ba da ura­di ka­da se na­đe pred ne­čim što ga du­bo­ko uz­ne­mi­ri, a pri­tom zna da ne tre­ba mr­žnjom da uz­vra­ti na mr­žnju. Na kra­ju sam uči­nio je­di­no što mi se u tom tre­nut­ku či­ni­lo is­prav­nim. Na­pi­sao sam dva pi­sma – jed­no po­li­ci­ji tog gra­da, a dru­go gra­do­na­čel­ni­ku.

Ni­sam im pi­sao kao no­vi­nar, ni­ti tra­žio iz­ja­ve ili na­ja­vlji­vao me­dij­ske tek­sto­ve na ovu te­mu. Obra­tio sam im se kao gra­đa­nin ko­ji je te ve­če­ri še­tao gra­dom, čuo i vi­deo ne­ke ru­žne i uz­ne­mi­ru­ju­će sce­ne. Na­sto­jao sam da se iz to­na mog obra­ća­nja shva­ti da sam ne­ko ko ve­ru­je da in­sti­tu­ci­je po­sto­je upra­vo da bi obi­čan čo­vek imao ko­me da se obra­ti ka­da ga ne­što za­bo­li, upla­ši ili uz­ne­mi­ri. Opi­sao sam ono što sam vi­deo i čuo u nji­ho­vom gra­du.

Od ta­da je pro­šlo ne­ko­li­ko da­na, a od­go­vor ni­je sti­gao. Ni­sam do­bio čak ni ono krat­ko i bez­lič­no: „Pri­mi­li smo vaš do­pis.” Znam da je mo­gu­će da će od­go­vor sti­ći su­tra ili za ne­de­lju da­na. Me­đu­tim, su­šti­na je u ne­če­mu dru­gom: u ova­kvim si­tu­a­ci­ja­ma čo­vek ne če­ka od­go­vor to­li­ko zbog sa­me in­for­ma­ci­je, ko­li­ko zbog bla­go­tvor­nog zna­ka da je ne­ko čuo ono što je re­kao ili na­pi­sao, kao ne­ku vr­stu po­tvr­de da ni­je ko­mu­ni­ci­rao s pra­zni­nom.

I upra­vo je rav­no­du­šnost ono što me, ka­ko vre­me pro­la­zi, pla­ši vi­še od ko­li­či­ne mr­žnje ko­ju sam čuo u gla­so­vi­ma mla­dih lju­di. Za raz­li­ku od njih, ko­ji ur­la­ju i ma­šu, rav­no­du­šnost slu­žbe­ni­ka ne go­vo­ri, već sa­mo pro­đe po­red čo­ve­ka, kao da ga ne­ma.

A mo­žda su nad­le­žni, ko­ji se s mr­žnjom ve­ro­vat­no če­sto sre­ću po pri­ro­di svog po­sla, to­li­ko na­vi­kli na nju da je vi­še i ne pri­me­ću­ju? Mo­žda, ka­da im ne­ko skre­ne pa­žnju da ona po­sto­ji, sa­mo okre­nu gla­vu i na­sta­ve da se ba­ve ne­kim dru­gim, „ko­ri­sni­jim” po­slo­vi­ma. Ta­ko mr­žnja po­sta­je ne­što što se pod­ra­zu­me­va, po­red če­ga se pi­je ka­fa, na­vi­ja za re­pre­zen­ta­ci­ju, raz­go­va­ra o vre­me­nu i na­sta­vlja da­lje, kao da je sve u re­du.

Ne­ke ve­če­ri u tom gra­di­ću pam­ti­ću po nji­ho­voj le­po­ti. Ovo ću, me­đu­tim, upam­ti­ti po tu­zi, ne­spo­ko­ju i svom za­stra­šu­ju­ćem uti­sku da je mr­žnja te ve­če­ri bi­la bez­bri­žna, da je de­lo­va­la pri­hva­će­no i sa­svim obič­no. Sme­ja­la se pro­la­zni­ci­ma u li­ce, po­ka­zu­ju­ći ko­li­ko ju je la­ko ne­go­va­ti i pre­no­si­ti, a ko­li­ko te­ško na­u­či­ti lju­de da je se sti­de.