Okrugli sto posvećen Pavlu Ugrinovu
Павле Угринов, 1979.
Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski” organizuje okrugli sto posvećen Pavlu Ugrinovu, književniku, dramaturgu i reditelju, jednom od naših najplodnijih pisaca druge polovine 20. veka sa skoro 60 godina umetničkog stvaranja. Povod za organizovanje skupa je stogodišnjica njegovog rođenja, a cilj skupa je da se otkrije pravo mesto Pavla Ugrinova u sistemu srpske književnosti i kulture. Skup o stvaralaštvu Pavla Ugrinova biće održan danas u Digitalnom omladinskom centru Gradske biblioteke u Novom Sadu (Vojvode Putnika 1).
Učesnici skupa, književni istoričari, teoretičari i kritičari, teatrolozi i novinari istražiće celokupno stvaralaštvo Pavla Ugrinova iz više istraživačkih perspektiva i svojim izlaganjima obuhvatiti ključne poetske okvire njegovog stvaralaštva: pozorište, radio i TV drame, kratku prozu i novele, romane, memoarsku prozu i dnevnike. U skupu će učestvovati: prof. dr Mihajlo Pantić, prof. dr Stojan Đorđić, prof. dr Marijana Prpa Fink, dr Jelena Angelovski, dr Svetislav Jovanov, dr Slađana Ilić, Vule Žurić, Zoran Slavić, dr Marko Avramović, Tatjana Nježić, Đorđe Pisarev, doc. dr Vesna Perić, mast. Jelena Zelenović Stanić, Sanja Anđelić, Gordana Nonin, dr Žaklina Duvnjak Radić i doc. dr Jelena Marićević Balać.
Pavle Ugrinov (pravo ime Vasilije Popović; Mol, 1926 – Beograd, 2007) bio je srpski pisac, dramski pisac, pozorišni reditelj i akademik čiji je rad duboko oblikovao posleratnu srpsku književnost, dramu i kulturne institucije. Ugrinov je diplomirao na Akademiji za pozorište i film u Beogradu, odsek za režiju kod profesora Huga Klajna. Učestvovao je u osnivanju Ateljea 212 u Beogradu i režirao „Čekajući Godoa” Samjuela Beketa na njegovom svečanom otvaranju 1961. godine, što je označilo prekretnicu u modernom srpskom pozorištu. Kasnije je radio kao urednik dramskog i serijskog programa na Televiziji Beograd, gde je uticao na razvoj televizijske drame i adaptacija.
Na književnu scenu stupio je 1955. godine poemom „Bačka zapevka”, za koju je dobio Brankovu nagradu, ali se ubrzo fokusirao na prozu, eseje i dramaturgiju. Objavio je 21 knjigu, među kojima su romani: „Odlazak u zoru” (1957), „Vrt” (1967), „Elementi” (1968), „Domaja” (1971), „Fascinacije” (1976), „Zadat život” (1979), „Carstvo zemaljsko” (1982), „Otac i sin” (1993), „Tople pedesete” (1990); novela „Ishodište” (1963), zbirke priča „Ljubav i dobrota” (1996) i „Van sveta” (2000), knjige „Senzacije” (1970), „Rečnik elemenata” (1972), memoarska proza „Egzistencija” (1996) i „Antiegzistencija” (1998), kao i „Pogled preko svega” (2004). Napisao je više scenskih adaptacija, radio i televizijskih drama, eseja, studija i kritika.
Kao ugledna ličnost u srpskom kulturnom životu, Ugrinov je bio član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, izabran za dopisnog člana Odeljenja likovnih umetnosti i muzike Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) 1981. godine, za redovnog člana 1987. godine i za redovnog člana Odeljenja za jezik i književnost 1991. godine. Bio je predsednik Savetodavnog odbora Letopisa Matice srpske, član Glavnog odbora Sterijinog pozorja, Saveta Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Predsedništva Udruženja srpskih književnika i savetodavnih odbora Muzeja savremene umetnosti i festivala BITEF u Beogradu.
Radovi sa skupa biće objavljeni u tematskom broju časopisa „Nova misao”.