Ponavljanje, dosada i neophodnost

Mirjana Čekerevac

27. 06. 2026. 07:20

(А. Васиљевић)

Po­na­vlja­nje je maj­ka zna­nja, sta­ra je la­tin­ska iz­re­ka, či­ju tač­nost je, ka­žu knji­ge, još pre no­ve ere po­tvr­dio sta­ro­grč­ki fi­lo­zof Ari­sto­tel, a slič­nu mi­sao je u no­vi­je vre­me do­pu­nio mo­ti­va­ci­o­ni go­vor­nik Zig Zi­glar re­či­ma da bez po­na­vlja­nja ne­ma traj­nog zna­nja, ali ni re­zul­ta­ta. Ta­ko je to u ži­vo­tu i u na­u­ci, ali po­na­vlja­nje „jed­nog te istog” u Skup­šti­ni Sr­bi­je, do­du­še, tu­đe, ne svo­je, baš ume da iz­ner­vi­ra.

Ko je od gra­đa­na po­ku­šao da slu­ša ras­pra­vu o iz­me­na­ma pra­vo­sud­nih za­ko­na u skla­du sa pre­po­ru­ka­ma Ve­ne­ci­jan­ske ko­mi­si­je, sa­svim si­gur­no je vr­lo br­zo di­gao ru­ke. To­li­ko po­na­vlja­nja jed­nog te istog, ni­ko ko baš ni­je ne­ki te­ški ma­zo­hi­sta ni­je mo­gao da pod­ne­se. Ali la­ko je gra­đa­ni­ma, mo­gli su da pro­me­ne ka­nal, uče­sni­ci ras­pra­ve ni­su ima­li taj luk­suz, ma­da ne baš svi. Po­sla­ni­ci su mo­gli da uđu u sa­lu, ka­žu šta ima­ju i odu, što su opo­zi­ci­o­na­ri naj­če­šće i ra­di­li. Mi­ni­star prav­de Ne­nad Vu­jić mo­rao je da se­di, to mu je po­sao, i slu­ša sve njih, ko­li­ko god mu te­ško bi­lo, a bi­lo je.

Sve što se to­kom vi­še­dnev­ne ras­pra­ve mo­glo ču­ti, a bi­lo je u ve­zi s pra­vo­sud­nim za­ko­ni­ma, mo­glo se sve­sti na op­tu­žbe ko­je su iz­no­si­li opo­zi­ci­o­na­ri – da je vlast je­dan tekst za­ko­na po­sla­la Ve­ne­ci­jan­skoj ko­mi­si­ji, a dru­gi po­sla­ni­ci­ma i da je Ve­ne­ci­jan­ska ko­mi­si­ja ja­nu­ar­ske iz­me­ne „Mr­di­će­vih za­ko­na” oce­ni­la kao ko­rak una­zad, „za­to je i tra­ži­la da se one po­ni­šte. „Sva­ki, ali baš sva­ki opo­zi­ci­o­nar je to po­na­vljao. Mi­ni­star Vu­jić je sva­kom od njih, ne­kad kra­će, ne­kad du­že, bez ner­vo­ze, rav­nim gla­som po­na­vljao da je vlast sa­ma tra­ži­la mi­šlje­nje VK, da VK ni­je tra­ži­la po­ni­šta­va­nje za­ko­na i da je u „Mr­di­će­vim za­ko­ni­ma” vi­de­la na­me­ru vla­sti da se do­đe do efi­ka­sni­jeg pra­vo­su­đa, „za­to je i da­la pre­po­ru­ke, a ova re­še­nja su pro­iz­vod kon­sen­zu­sa do ko­jeg se do­šlo raz­go­vo­rom. „VK je, po­na­vljao je mi­ni­star Vu­jić, i po­hva­li­la vlast i, na­rav­no, raz­li­ka u tek­sto­vi­ma je sa­mo u to­me što su za­ko­ni po­sla­ti VK na en­gle­skom, a skup­šti­ni na srp­skom je­zi­ku. I ta­ko tri da­na.

Na kra­ju tre­ćeg da­na, po­sla­ni­ci Na­rod­nog po­kre­ta Sr­bi­je Iva­ni Ro­kvić je do­zlo­gr­di­lo da slu­ša, ma­da i ni­je baš mno­go vre­me­na pro­ve­la u sa­li, mi­ni­stra Vu­ji­ća ka­ko još jed­nom „po­na­vlja jed­no te isto”, pa je op­tu­ži­la pred­sed­ni­cu par­la­men­ta da je pre­kr­ši­la po­slov­nik što Vu­ji­ću do­zvo­lja­va da po­na­vlja isto – „to je po­vre­da do­sto­jan­stva skup­šti­ne”. Ka­za­la je: „Ne znam, mi­ni­stre, da li Vi mi­sli­te da smo mi ov­de svi u ne­koj lud­ni­ci, pri­ča­te jed­no te isto. Isto ste pri­ča­li kad ste otva­ra­li sed­ni­cu i sa­da, za vre­me ovih 25, 30 mi­nu­ta, vr­ti­te jed­no te isto ukrug. Ti­me vre­đa­te zdrav ra­zum, vre­đa­te nas. Va­ši sa­rad­ni­ci ne mo­gu vi­še da vas slu­ša­ju, že­na po­red vas za­spa. Da li raz­u­me­te da va­ši sa­rad­ni­ci ni­su u sta­nju da slu­ša­ju, a ne mi ov­de, ili za­i­sta ve­ru­je­te da gra­đa­ni Sr­bi­je slu­ša­ju šta vi vr­ti­te ukrug jed­no te isto.”

Br­na­bi­će­va je nje­nu pri­med­bu pro­ko­men­ta­ri­sa­la re­či­ma: „Bez ob­zi­ra na to šta je mi­ni­star pri­čao dva ili tri da­na, od­re­đe­ni na­rod­ni po­sla­ni­ci su i da­lje po­na­vlja­li iste te­ze, ista pi­ta­nja po­sta­vlja­li, te je ve­ro­vat­no mo­rao da po­no­vi iste od­go­vo­re.” Mi­ni­star Vu­jić ni­je od­go­vo­rio, bu­du­ći da je nje­go­va di­sku­si­ja, ko­ja je iz­ner­vi­ra­la Ro­kvi­će­vu, bi­la za­vr­šna reč na kra­ju ras­pra­ve.

I ni­je Vu­jić baš mo­rao svi­ma da od­go­va­ra i da se po­na­vlja, ali je po­stu­pio baš ka­ko tre­ba. U ne­kim ra­ni­jim sa­zi­vi­ma, pre do­la­ska na­pred­nja­ka, šta god opo­zi­ci­ja pri­ča­la, mi­ni­stri i po­sla­ni­ci vla­sti, uglav­nom ma­lo­broj­ni pri­sut­ni u sa­li od­ma­hi­va­li su ru­kom, če­ka­li da po­tro­še vre­me, „pa da gla­sa­mo”. I ni­je se to do­bro po njih za­vr­ši­lo. Iz­gle­da da, ipak, ima mno­go onih ko­ji slu­ša­ju skup­štin­ske ras­pra­ve. Na­pred­nja­ci uvek u sa­li ima­ju do­sta po­sla­ni­ka, slu­ša­ju po­li­tič­ke pro­tiv­ni­ke i ne pro­pu­šta­ju pri­li­ku da od­go­vo­re. Uvek sa­vr­še­no pri­pre­mlje­ni. I mi­ni­stri od­go­va­ra­ju, ne baš svi ta­ko rav­nim gla­som i pot­pu­nim ig­no­ri­sa­njem lič­nih uvre­da, ali svi od­go­va­ra­ju.

Vu­ji­ća ni ne­pre­kid­no po­na­vlja­nje istih op­tu­žbi, ni­je iz­ba­ci­lo iz tak­ta, ni­ti od­vra­ti­lo od od­go­va­ra­nja. Opo­zi­ci­o­na­re nje­go­vo po­na­vlja­nje je­ste. Mo­žda vaš zbog one la­tin­ske iz­re­ke o po­na­vlja­nju i re­zul­ta­ti­ma to­ga. U jed­noj stu­di­ji je na­ve­de­no: „Po­na­vlja­nje je ključ­no u uče­nju, jer po­ma­že da in­for­ma­ci­ja pre­đe iz sve­snog raz­u­me­va­nja u auto­mat­sku upo­tre­bu. Što se če­šće ne­što po­no­vi, to se br­že uve­žba­va, pa vre­me­nom po­sta­je lak­še i pri­rod­ni­je.” Kad se ovo „pre­ve­de” na na­ve­de­nu ras­pra­vu, da mi­ni­star Vu­jić ni­je baš svi­ma od­go­va­rao na po­na­vlja­nje istih op­tu­žbi, da je se­deo i če­kao da is­tek­ne vre­me, zna­ju­ći da će za­ko­ni bi­ti iz­gla­sa­ni, sva­ko ko je slu­šao opo­zi­ci­o­ne di­sku­si­je za­pam­tio bi sa­mo iz­ne­te op­tu­žbe. Bio bi ve­ro­vat­no pot­pu­no ube­đen da je vlast pre­va­ri­la Ve­ne­ci­jan­sku ko­mi­si­ju i da je, ne­ma di­le­me, ta­mo po­sla­la ne­ki dru­gi tekst za­ko­na. A baš u po­sled­njih vi­še od go­di­nu da­na, gle­da­mo ka­kve po­sle­di­ce na lju­de, nji­ho­vo raz­mi­šlja­nje i po­na­ša­nje, mo­gu da na­sta­nu zbog pa­si­ra­nja ra­znih, pa i bru­tal­nih, ne­i­sti­na pla­si­ra­nih pre­ko dru­štve­nih mre­ža i „pro­fe­si­o­nal­nih” me­di­ja. Da­kle, Vu­ji­će­vo po­na­vlja­nje istih od­go­vo­ra je­ste bi­lo do­sad­no, ali i neo­p­hod­no.