Ponavljanje, dosada i neophodnost
(А. Васиљевић)
Ponavljanje je majka znanja, stara je latinska izreka, čiju tačnost je, kažu knjige, još pre nove ere potvrdio starogrčki filozof Aristotel, a sličnu misao je u novije vreme dopunio motivacioni govornik Zig Ziglar rečima da bez ponavljanja nema trajnog znanja, ali ni rezultata. Tako je to u životu i u nauci, ali ponavljanje „jednog te istog” u Skupštini Srbije, doduše, tuđe, ne svoje, baš ume da iznervira.
Ko je od građana pokušao da sluša raspravu o izmenama pravosudnih zakona u skladu sa preporukama Venecijanske komisije, sasvim sigurno je vrlo brzo digao ruke. Toliko ponavljanja jednog te istog, niko ko baš nije neki teški mazohista nije mogao da podnese. Ali lako je građanima, mogli su da promene kanal, učesnici rasprave nisu imali taj luksuz, mada ne baš svi. Poslanici su mogli da uđu u salu, kažu šta imaju i odu, što su opozicionari najčešće i radili. Ministar pravde Nenad Vujić morao je da sedi, to mu je posao, i sluša sve njih, koliko god mu teško bilo, a bilo je.
Sve što se tokom višednevne rasprave moglo čuti, a bilo je u vezi s pravosudnim zakonima, moglo se svesti na optužbe koje su iznosili opozicionari – da je vlast jedan tekst zakona poslala Venecijanskoj komisiji, a drugi poslanicima i da je Venecijanska komisija januarske izmene „Mrdićevih zakona” ocenila kao korak unazad, „zato je i tražila da se one ponište. „Svaki, ali baš svaki opozicionar je to ponavljao. Ministar Vujić je svakom od njih, nekad kraće, nekad duže, bez nervoze, ravnim glasom ponavljao da je vlast sama tražila mišljenje VK, da VK nije tražila poništavanje zakona i da je u „Mrdićevim zakonima” videla nameru vlasti da se dođe do efikasnijeg pravosuđa, „zato je i dala preporuke, a ova rešenja su proizvod konsenzusa do kojeg se došlo razgovorom. „VK je, ponavljao je ministar Vujić, i pohvalila vlast i, naravno, razlika u tekstovima je samo u tome što su zakoni poslati VK na engleskom, a skupštini na srpskom jeziku. I tako tri dana.
Na kraju trećeg dana, poslanici Narodnog pokreta Srbije Ivani Rokvić je dozlogrdilo da sluša, mada i nije baš mnogo vremena provela u sali, ministra Vujića kako još jednom „ponavlja jedno te isto”, pa je optužila predsednicu parlamenta da je prekršila poslovnik što Vujiću dozvoljava da ponavlja isto – „to je povreda dostojanstva skupštine”. Kazala je: „Ne znam, ministre, da li Vi mislite da smo mi ovde svi u nekoj ludnici, pričate jedno te isto. Isto ste pričali kad ste otvarali sednicu i sada, za vreme ovih 25, 30 minuta, vrtite jedno te isto ukrug. Time vređate zdrav razum, vređate nas. Vaši saradnici ne mogu više da vas slušaju, žena pored vas zaspa. Da li razumete da vaši saradnici nisu u stanju da slušaju, a ne mi ovde, ili zaista verujete da građani Srbije slušaju šta vi vrtite ukrug jedno te isto.”
Brnabićeva je njenu primedbu prokomentarisala rečima: „Bez obzira na to šta je ministar pričao dva ili tri dana, određeni narodni poslanici su i dalje ponavljali iste teze, ista pitanja postavljali, te je verovatno morao da ponovi iste odgovore.” Ministar Vujić nije odgovorio, budući da je njegova diskusija, koja je iznervirala Rokvićevu, bila završna reč na kraju rasprave.
I nije Vujić baš morao svima da odgovara i da se ponavlja, ali je postupio baš kako treba. U nekim ranijim sazivima, pre dolaska naprednjaka, šta god opozicija pričala, ministri i poslanici vlasti, uglavnom malobrojni prisutni u sali odmahivali su rukom, čekali da potroše vreme, „pa da glasamo”. I nije se to dobro po njih završilo. Izgleda da, ipak, ima mnogo onih koji slušaju skupštinske rasprave. Naprednjaci uvek u sali imaju dosta poslanika, slušaju političke protivnike i ne propuštaju priliku da odgovore. Uvek savršeno pripremljeni. I ministri odgovaraju, ne baš svi tako ravnim glasom i potpunim ignorisanjem ličnih uvreda, ali svi odgovaraju.
Vujića ni neprekidno ponavljanje istih optužbi, nije izbacilo iz takta, niti odvratilo od odgovaranja. Opozicionare njegovo ponavljanje jeste. Možda vaš zbog one latinske izreke o ponavljanju i rezultatima toga. U jednoj studiji je navedeno: „Ponavljanje je ključno u učenju, jer pomaže da informacija pređe iz svesnog razumevanja u automatsku upotrebu. Što se češće nešto ponovi, to se brže uvežbava, pa vremenom postaje lakše i prirodnije.” Kad se ovo „prevede” na navedenu raspravu, da ministar Vujić nije baš svima odgovarao na ponavljanje istih optužbi, da je sedeo i čekao da istekne vreme, znajući da će zakoni biti izglasani, svako ko je slušao opozicione diskusije zapamtio bi samo iznete optužbe. Bio bi verovatno potpuno ubeđen da je vlast prevarila Venecijansku komisiju i da je, nema dileme, tamo poslala neki drugi tekst zakona. A baš u poslednjih više od godinu dana, gledamo kakve posledice na ljude, njihovo razmišljanje i ponašanje, mogu da nastanu zbog pasiranja raznih, pa i brutalnih, neistina plasiranih preko društvenih mreža i „profesionalnih” medija. Dakle, Vujićevo ponavljanje istih odgovora jeste bilo dosadno, ali i neophodno.