Rokenrol u antičkom amfiteatru
Пинк Флојд уживо у Помпеји, без публике (принтскрин)
Pojedini bendovi pretvorili su ostatke antičkih gradova, krovove zgrada, hladne kupole i tajne prostorije u unikatne muzičke dvorane – spajajući muziku sa arhitekturom, prirodom i u specifičnoj akustici izveli su vrhunske muzičke događaje koji su postali kultni u istoriji rokenrola i pop-kulture.
„Bitlsi” su poslednji koncert održali na krovu zgrade
Svirka na krovu danas i ne zvuči toliko posebno i neobično, ali reč je o „Bitlsima”, godini 1969. i najvećem bendu svih vremena kojem je prvom pala na pamet ova tako jednostavna, a genijalna ideja. „Bitlsi” su na krovu svirali oko 42 minuta pre nego što je policija prekinula nastup zbog narušavanja javnog reda i mira, buke i velikog broja ljudi koji su se spontano okupljali ispred zgrade. Gostujući muzičar na krovu bio je američki klavijaturista Bili Preston. On je pojačao zvuk. Nakon žalbi velikog broja ljudi iz okolnih firmi na buku, reagovala je londonska policija. Na kraju koncerta, ostala je čuvena završna rečenica Džon Lenona sa krova: „Želeo bih da zahvalim svima u ime grupe i nadam se da smo prošli audiciju…” „Bitlsi” su na svom poslednjem zajedničkom nastupu odsvirali devet verzija za pet svojih novih pesama među kojima su klasici – ,,Get Back” i „Don’t Let Me Down”. Poznavaoci istorije rokenrol muzike kažu da su u tom periodu odnosi unutar benda bili izuzetno napeti. Sesije snimanja, koje su prvobitno nazvane „Get Back” (kasnije objavljene kao album i film „Let It Be”), imale su cilj da vrate grupu korenima zajedničkog sviranja uživo. Pošto nisu mogli da se dogovore o lokaciji za veliki povratnički nastup – Džon Lenon, Pol Makartni, Džordž Harison i Ringo Star odlučili su u trenutku – da se jednostavno popnu na krov. I to je bio kraj…
U modernim vremenima „Metalika” je napravila jedan ekstremni muzički poduhvat. Oni su ušli u istoriju kao prvi i jedini bend koji je svirao na svih sedam kontinenata u jednoj kalendarskoj godini, nakon što su 8. decembra 2013. godine održali nesvakidašnji koncert na – Antarktiku.
U publici je bilo oko stotinak ljudi koji su karte dobili u nagradnoj igri. Koncept koncerta bio je da se održi pod specijalnom kupolom zbog ekstremnih vremenskih uslova. Za razliku od redovnih bučnih svirki „Metalike”, koncert na Antarktiku održan je bez tradicionalnih jakih pojačala, a sve zbog delikatnog okruženja ledenog kontinenta. Slabija pojačala bila su zatvorena u izolacionim ormarićima, a zvuk se prenosio publici preko slušalica. „Metalika” je na Antarktiku svirala desetak svojih poznatih pesama među kojima i „Master of Puppets”, „Seek & Destroy”, „One” i „Nothing Else Matters”.
Ipak, 1971. snimljen je nastup koji će ostati upamćen kao jedan od najvažnijih i vizuelno najupečatljivijih trenutaka u istoriji muzike. Neko je rekao da kada bi vanzemaljcima trebalo predstaviti šta je muzika – pustite im koncert „Pink Flojda” u Pompeji. Britanski sastav izveo je svoje pesme u praznom antičkom amfiteatru ispod Vezuva u Italiji – bez publike bila je prisutna samo filmska ekipa. Bio je to prvi nastup u amfiteatru od erupcije vulkana 79. godine nove ere. Koncert je snimljen tokom četiri dana u oktobru 1971. godine i pretočen je u film „Lajv u Pompeji” u režiji Adrijana Mabena. Reditelj je želeo da spoji antičku umetnost sa modernom psihodeličnom muzikom „Pink Flojda”. I u tome je uspeo. Prilikom snimanja korišćene su trake od 35 milimetara kako bi se postigao bioskopski kvalitet, a bend je izveo neke od svojih najpoznatijih kompozicija iz te faze karijere: „Pompeii Intro”, „Echoes, Part One”, „Careful with That Axe, Eugene”, „A Saucerful of Secrets”, „One of These Days”, „Set the Controls for the Heart of the Sun”, „Mademoiselle Nobs”, „Echoes, Part Two”.
Prvobitna zamisao bila je da bend za potrebe tog filma svira na plejbek. Ali Dejvid Gilmor, Rodžer Voters, Nik Mejson i Ričard Vrajt su to, naravno, odbili. Usledio je veliki poduhvat i ogroman tehnički izazov da se kompletna oprema dopremi u ruševine. I ne samo da nisu svirali na plejbek nego su i svirali bolje nego ikad. „Lajv u Pompeji” doživeo je nekoliko restauracija, uključujući napredne audio-remikse koji će čuvati bezvremenski uticaj ovog vrhunskog muzičkog izvođenja.