Ko­za­ra pam­ti de­cu stra­da­lu od usta­ša

Politika onlajn

30. 06. 2026. 16:15

Фото М. Пилиповић

Ko­za­ra – Ko­li­ko god bu­dem ži­veo, ni­ka­da ne­ću shva­ti­ti ljud­ski um ko­ji je de­cu za­tva­rao u lo­go­re, zver­ski ubi­jao, iz­glad­nji­vao, odva­jao od maj­ki, te­rao da ra­de te­ške po­slo­ve, pa­lio i ba­cao u re­ku, da bi za­met­nuo sva­ki trag o nji­ho­vom po­sto­ja­nju. Ne­sta­la su, ta­ko, se­la i gra­do­vi, po­lo­mlje­na i osu­še­na po­ro­dič­na sta­bla, a tu­ga naj­bli­žih nad­vi­si­la Ko­za­ru, go­vo­rio je Ili­ja Iva­no­vić iz Gor­njih Pod­gra­da­ca, ko­ji je ne­dav­no pre­mi­nuo.

On je imao 14 go­di­na ka­da je u ma­ju 1945. go­di­ne, to­kom pro­bo­ja po­sled­njih lo­go­ra­ša, po­be­gao iz Ja­se­nov­ca.

„U lo­go­ru je po­sto­jao sek­tor ’de­ca’. To ni­ka­da i nig­de u sve­tu isto­ri­ja ni­je za­be­le­ži­la. E, ja sam imao lo­gor­ski kar­ton na ko­jem je pi­sa­lo, Ili­ja Iva­no­vić, lo­gor ’Ja­se­no­vac’, ode­lje­nje ’de­ca’. Me­ni je sud­bi­na od­re­di­la da pre­ži­vim i sve­do­čim o stra­šnim zlo­či­ni­ma nad srp­skom de­com sa Ko­za­re u usta­škim lo­go­ri­ma smr­ti”, če­sto je go­vo­rio Iva­no­vić, sve­dok tra­gič­ne isto­ri­je.

Nje­go­ve re­či po­na­vlja­li su i pod­se­ća­li na njih uče­sni­ci ča­sa isto­ri­je, sre­di­nom ju­na, is­pred spo­me­ni­ka „Ra­nje­na pti­ca” na Jo­ki­nom br­du u Gor­njim Pod­grad­ci­ma. De­ca iz pot­ko­zar­skih se­la, sva­kog ju­na, u vre­me ovih obe­le­ža­va­nja, do­no­se polj­sko cve­će i sta­vlja­ju na ovaj spo­me­nik, iz­gra­đen od oruž­ja za­li­ve­nih ce­vi, bez oki­da­ča i mu­ni­ci­je, na ko­jem pi­še „De­ci Ko­za­re ko­ja se ni­su vra­ti­la iz ra­ta”. Ov­de de­ca, ško­lar­ci iz Pod­gra­da­ca, So­vja­ka, Mi­lo­še­vog Br­da, Ja­bla­ni­ce, Tre­bo­vlja­na, Vr­ba­ške, pa­žlji­vo slu­ša­ju pri­če o de­ci ra­nje­nog de­tinj­stva, či­ta­ju pe­sme i pa­le sve­će.

Ovaj spo­me­nik, je­din­stven u sve­tu, 1984. go­di­ne iz­gra­dio je To­ne Sve­ti­na, skulp­tor iz Slo­ve­ni­je. To je bio nje­gov glas i umet­nič­ki iz­raz pod­stak­nut ak­ci­jom ko­ju je vo­dio no­vi­nar i knji­žev­nik Ma­ri­no Zurl. On je u ju­go­slo­ven­skoj ak­ci­ji „Are­na tra­ži va­še naj­mi­li­je”, pod dru­gim tu­đim ime­nom i iden­ti­te­tom, pro­na­šao i Ko­za­ri vra­tio 178 de­ce. Ta­ko je na­sta­la mo­no­dra­ma „Jo­ka, kći ko­za­rač­ka”, ko­ja je ov­de, u am­fi­te­a­tru od ka­me­na, sa spo­me­ni­kom u sre­di­ni, če­sto iz­vo­đe­na. Po ovom dram­skom de­lu, i bre­žu­ljak u za­se­o­ku Pe­ji­ći do­bio je ime Jo­ki­no br­do.

„Sa pod­ruč­ja Gra­di­ške, iz ra­ta se ni­je vra­ti­lo 5 415 ma­li­ša­na, do 14 go­di­na. To je ko­lo­na od 50 kr­ca­tih auto­bu­sa de­voj­či­ca i de­ča­ka od­ve­de­nih u smrt. Zbog to­ga, Gra­di­ška, Ko­zar­ska Du­bi­ca, Ko­staj­ni­ca, No­vi Grad, Pri­je­dor, ce­la Ko­za­ra i Kne­špo­lje ili po­lje ne­vo­lje, ka­ko je ovo me­sto do­ži­veo Sken­der Ku­le­no­vić, ni po­sle 80 go­di­na ni­su do­sti­gli pred­rat­ni broj sta­nov­ni­ka”, ka­zao je isto­ri­čar Bo­jan Vuj­čić, is­pred spo­me­ni­ka „Ra­nje­na pti­ca”. Pod­se­tio je da je u Dru­gom svet­skom ra­tu, na ši­rem pod­ruč­ju Ko­za­re, u lo­go­ri­ma NDH-a ubi­je­no 23.000 de­ce. O nji­ho­vim sud­bi­na­ma na­pi­sa­ne su obim­ne knji­ge i ro­ma­ni, sni­mlje­ni fil­mo­vi... Nji­ho­va i ime­na nji­ho­vih ro­di­te­lja, se­la i go­di­ne ro­đe­nja, lo­go­re u ko­ji­ma su umo­re­ni, pri­ku­pio je i u knji­ga­ma „Ra­nje­no de­tinj­stvo” i „Rat i de­ca Ko­za­re” za­pi­sao isto­ri­čar i knji­žev­nik Dra­go­je Lu­kić iz Mi­lo­še­vog Br­da.  

Jel­ka Doj­či­no­vić (104), bor­ki­nja Pe­te ko­zar­ske bri­ga­de i po­sled­nji ži­vi uče­snik bit­ke na Ko­za­ri u le­to 1942. go­di­ne, re­dov­no do­la­zi na Jo­ki­no br­do.

„Ni­je­dan rat u sve­tu, po bru­tal­no­sti i ma­sov­nim li­kvi­da­ci­ja­ma de­ce, ni­je do­sti­gao raz­me­re zla, kao što su to uči­ni­le usta­še na Ko­za­ri, u Dru­gom svet­skom ra­tu”, oži­ve­la je Jel­ka se­ća­nje na svo­je vr­šnja­ke ko­ji ni­su do­če­ka­li slo­bo­du.

Nji­ho­vi spi­sko­vi na spo­me­ni­ci­ma na Mra­ko­vi­ci, u Pri­je­do­ru, Ko­zar­skoj Du­bi­ci, Tur­ja­ku, Kne­ži­ci, na Pa­tri­ji, Pa­le­žu, sve­do­če o vre­me­nu zla. U me­stu No­sko­vač­ka Du­bra­va, kod Vi­ro­vi­ti­ce, u Hr­vat­skoj, ne­dav­no je ob­no­vljen spo­me­nik na ko­jem su ukle­sa­na ime­na 69 de­ce sa Ko­za­re, od tri me­se­ca do tri go­di­ne, ko­ja su u ovom me­stu, od av­gu­sta do no­vem­bra 1942. go­di­ne, skon­ča­la od gla­di i bo­le­sti. Usta­še su to­kom ofan­zi­ve na Ko­za­ru ov­de za­to­či­le 300 de­ce i nji­ho­ve maj­ke ko­je su pri­sil­no ra­di­le na nji­va­ma, oko­pa­va­le ku­ku­ruz, žnje­le ži­to, sa­ku­plja­le se­no, a sa de­com bo­ra­vi­le u šta­la­ma za sto­ku. Ve­će srp­ske na­ci­o­nal­ne ma­nji­ne u Hr­vat­skoj bri­ne da ovaj do­ga­đaj ne bu­de za­bo­ra­vljen. Is­pred spo­me­ni­ka, sva­ke go­di­ne u ju­lu, or­ga­ni­zu­je se po­men i čas isto­ri­je.

Ka­da Ko­za­ra sva­kog le­ta oze­le­ni, ka­da šu­ma za­mi­ri­še, ovu pla­ni­nu po­ho­de mno­gi da bi na du­gim spi­sko­vi­ma pro­na­šli ime­na svo­jih bli­žnjih, žr­ta­va i bo­ra­ca Ko­za­re.