Zvučno jeste, ali nije top
(Фото Пиксабеј)
Jedan od mnogih kontroverznih događaja koji se odigravaju u Srbiji u poslednjih godinu i po dana jeste slučaj „zvučni top”. Iako sam dosta pretraživao internet, nisam uočio značajnije iskaze kompetentnih osoba za ovu temu. U ovom slučaju, kompetentnost podrazumeva odgovarajuću stručnost i pristup neposrednim informacijama.
Pošto moja struka spada u kategoriju onih koje se bave proučavanjem zvuka (primenjena fizika) i pošto sam bio indirektni svedok samog događaja (nalazio sam se na Slaviji u trenutku „delovanja zvučnog topa” i nisam čuo ništa neobično), smatram da sam kompetentan da se izjasnim o ovom slučaju. Inače, mi fizičari smo poznati kao veoma uzdržani u iznošenju decidnih stavova, jer izbegavamo da se izjašnjavamo o nečemu o čemu nemamo merne podatke. Čak i kada ih imamo, uvek uvažavamo mogućnost greške pri merenju, a samim tim i određeni nivo poverenja u svaki izmereni ili izračunati podatak koji nikada nije 100 odsto.
U ovom slučaju raspolažemo sledećim pouzdanim informacijama:
– Više hiljada ljudi koji su učestvovali u velikom studentskom protestu održanom u centru Beograda 15. marta 2026. godine, a nalazili su se duž centralnog dela Ulice kralja Milana, reagovalo je iznenadnim kretanjem od centra ulice ka njenim obodima.
– Mnogi među njima su svedočili da su čuli neprijatan zvuk koji podseća na zvuk aviona pri poletanju.
– Manji broj ljudi osetio je određene tegobe nakon tog događaja, dok se oko stotinu njih obratilo lekarima zbog pomenutih tegoba.
Na internetu se mogu naći različiti snimci tog događaja, ali njihova autentičnost nije dokazana. U javnosti se izdvajaju dva međusobno suprotstavljena objašnjenja ovog slučaja, a ja ću pokušati da ih osporim i iznesem jedno moguće objašnjenje koje do sada nisam primetio u javnom prostoru.
Zašto je malo verovatna priča o delovanju neke vrste zvučnog topa ili zvučnog oružja?
Sva poznata zvučna oružja koja su pominjana u prethodnom periodu imaju nezanemarljive dimenzije, pa nije moguće pozicioniranje takvog sredstva u prostoru ovog dešavanja a da to ne bude primećeno, pa samim tim i snimljeno. Takvog direktnog svedočenja nema, a nema čak ni nekakvog snimka, bez obzira na njegovu autentičnost.
Ostaje jedino mogućnost nekog potpuno novog, nepoznatog soničnog (akustičnog) sredstva, za koje bi bilo veoma neobično da ga poseduju naši državni organi. Ukoliko tako nešto postoji, onda se naša država svrstava u red tehnološki najrazvijenijih zemalja na svetu, pa bi naša vlast zasluživala svaku pohvalu. Nema sumnje da bi se ovako neobični fenomeni dešavali mnogo češće, a ne samo jednom.
Zašto je malo verovatna priča o insceniranoj koreografiji?
Odgovor na ovu tezu je mnogo jednostavniji, mada za njega nije neophodno razumevanje akustike i zvučne tehnike. Da je više hiljada ljudi bilo uključeno u dogovorenu reakciju, onda bi i prijave lekarima bile mnogo brojnije i brže, a ne samo stotinak prijava, pri čemu je većina njih realizovana posle nekoliko dana – tek nakon kampanje u pojedinim medijima i na društvenim mrežama.
Hipoteza: Blutut diverzija u rancima
Ovom prilikom iznosim pretpostavku da se desilo sledeće: određena grupa, koja broji između pet i dvadeset osoba, ponela je jake blutut zvučnike i sakrila ih u rance ili torbe. Zvučnici su bili sinhronizovani i aktivirani pomoću pažljivo pripremljenog snimka puštenog istovremeno s više telefona.
To bi bilo sasvim dovoljno da se izazove zbunjenost, pa čak i panika kod znatnog dela prisutnih. Stvaranjem odgovarajućih efekata socijalnog ponašanja u gusto zbijenoj grupi ljudi, uz odgovarajuća uputstva (vikanje, bežanje pojedinih članova grupe), izazvan je efekat koji smo videli. Nisu isključeni ni sekundarni psihološki i autosugestivni efekti koji su mnoge podstakli da odu kod lekara. Ovakav scenario ne zahteva visok stepen stručnosti, obučenosti, niti posebne materijalne troškove.
Naknadna dešavanja dodatno pokazuju nepouzdanost oba suprotstavljena scenarija. Da je država planirala i izvršila dejstvo nekakvog zvučnog sredstva, njena reakcija bi bila unapred pripremljena i mnogo ubedljivija. Upravo zbunjenost najviših državnih organa ukazuje na to da oni nisu bili upoznati s tako nečim.
S druge strane, mada su izrečene već tradicionalne, „snažne” i ostrašćene optužbe protiv vlasti, nije bilo sinhronizovanog i ozbiljnog delovanja opozicionih snaga, koje nastavljaju sa paušalnim optužbama protiv vladajućih struktura (videti tekst „Nepodnošljiva lakoća optuživanja i osuđivanja”, u digitalnom izdanju „Politike” od 4. juna 2026. godine).
Ostaju pitanja na koja verovatno nikada neće biti pouzdanog odgovora: šta se tačno desilo, ko je i zašto to organizovao? Možda je grupa kreativnih i dokonih osoba samo iskoristila priliku da pokuša da se zabavi realizacijom jednog sociološko-tehnološkog eksperimenta.
*Diplomirani fizičar i direktor Gimnazije „Veljko Petrović” u Somboru
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista