Kongres jedne nove ratne Rusije

Politika onlajn

03. 07. 2026. 15:15

Обраћање председника РФ Владимира Путина члановима своје партије (Фото / EPA/Mikhail Metzel/Sputnik)

Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”

Ne­ki po­li­tič­ki sku­po­vi ne do­no­se no­vu po­li­ti­ku, već ot­kri­va­ju ko­li­ko se u me­đu­vre­me­nu pro­me­ni­la dr­ža­va ko­ja ih or­ga­ni­zu­je. Upra­vo ta­kav bio je 23. kon­gres Je­din­stve­ne Ru­si­je, naj­ve­će vla­da­ju­će stran­ke, odr­žan u Mo­skvi. Pet go­di­na ni­je bi­lo ve­li­kog stra­nač­kog kon­gre­sa. Za to vre­me pro­me­ni­la se ne sa­mo Ru­si­ja već i svet oko nje. Ono što je 2021. go­di­ne iz­gle­da­lo kao na­sta­vak du­go­traj­nog ge­o­po­li­tič­kog nad­me­ta­nja Mo­skve i Za­pa­da da­nas je pre­ra­slo u naj­ve­ći evrop­ski rat po­sle 1945. go­di­ne i du­bo­ko pre­o­ra­va­nje me­đu­na­rod­nog po­ret­ka.

Za­to ovaj kon­gres ni­je li­čio na kla­sič­nu pred­iz­bor­nu smo­tru. Vi­še je pod­se­ćao na po­li­tič­ki bi­lans jed­ne dr­ža­ve ko­ja po­ku­ša­va da po­ka­že da je pre­ži­ve­la pe­ri­od za ko­ji su mno­gi na Za­pa­du ve­ro­va­li da će je slo­mi­ti. U dvo­ra­ni su bi­li mi­ni­stri, gu­ber­na­to­ri, le­ka­ri, voj­ni­ci i ve­te­ra­ni ra­ta u Ukra­ji­ni. I na­rav­no, Vla­di­mir Vla­di­mi­ro­vič Pu­tin. Ni­je bi­lo slu­čaj­no što je je­dan ve­te­ran upra­vo na kon­gre­su za­pro­sio svo­ju de­voj­ku. Ta sce­na ni­je bi­la sa­mo emo­tiv­ni tre­nu­tak, već pa­žlji­vo uklo­plje­na po­ru­ka o Ru­si­ji u ko­joj su dr­ža­va, po­ro­di­ca i front pred­sta­vlje­ni kao de­lo­vi jed­nog na­ci­o­nal­nog na­ra­ti­va.

Ru­si­ja u ko­joj je 2021. odr­žan po­sled­nji ve­li­ki kon­gres i Ru­si­ja da­nas kao da su dve raz­li­či­te ze­mlje. Iz­me­đu ta dva sku­pa sta­li su rat u Ukra­ji­ni, de­li­mič­na mo­bi­li­za­ci­ja, po­bu­na „Vag­ne­ra”, naj­ve­ći pa­ket za­pad­nih sank­ci­ja u sa­vre­me­noj isto­ri­ji i od­la­zak vi­še hi­lja­da kom­pa­ni­ja, ukra­jin­ski uda­ri dro­no­vi­ma du­bo­ko u ru­skoj te­ri­to­ri­ji i pri­la­go­đa­va­nje pri­vre­de uslo­vi­ma du­go­traj­nog su­ko­ba. Ume­sto eko­nom­skog ko­lap­sa ko­ji su mno­gi prog­no­zi­ra­li i br­zog po­vrat­ka na sta­ro ko­jem se sa­ma na­da­la, Ru­si­ja je ušla u no­vi mo­del raz­vo­ja – sa ve­ćom ulo­gom dr­ža­ve  i do­ma­će pro­iz­vod­nje, dok su Ki­na, In­di­ja i dru­ge ze­mlje Glo­bal­nog ju­ga za­me­ni­le ne­ka­da­šnje za­pad­ne part­ne­re.

Glav­na po­li­tič­ka po­ru­ka kon­gre­sa bi­la je da Kremlj ovaj pe­ri­od ne pred­sta­vlja kao pri­vre­me­nu kri­zu, već kao po­če­tak no­ve eta­pe ru­ske dr­žav­no­sti. Pred­sed­nik Vla­di­mir Pu­tin je go­vo­rio o su­ve­re­ni­te­tu, ot­por­no­sti, na­ci­o­nal­nom je­din­stvu i po­tre­bi da Ru­si­ja od­go­vo­ri na, ka­ko je na­veo, „pri­ti­sak bez pre­se­da­na” za­pad­nih dr­ža­va. Ume­sto obe­ća­nja br­zog za­vr­šet­ka kri­ze, po­nu­dio je ide­ju iz­dr­žlji­vo­sti u sva­koj po­ri jav­nog ži­vo­ta. To je mo­žda i naj­va­žni­ja pro­me­na u od­no­su na pret­hod­ne go­di­ne: po­li­tič­ka sta­bil­nost vi­še se ne gra­di na obe­ća­nju mir­nog raz­vo­ja, već na spo­sob­no­sti dr­ža­ve i po­je­din­ca da iz­dr­ži rat is­cr­plji­va­nja.

Pa­žnju je pri­vu­kao i Dmi­trij Me­dve­dev, pred­sed­nik par­ti­je i ne­ka­da­šnji sim­bol tra­ga­nja za Ru­si­jom u prav­cu Za­pa­da. Pre pet­na­e­stak go­di­na bio je sim­bol li­be­ral­ni­jeg i mo­der­ni­jeg li­ca ru­ske vla­sti, po­li­ti­čar ko­ji je go­vo­rio o di­gi­ta­li­za­ci­ji, ino­va­ci­ja­ma i sa­rad­nji sa SAD i EU. Da­nas je je­dan od naj­o­štri­jih kri­ti­ča­ra za­pad­ne po­li­ti­ke i je­dan od naj­tvr­đih za­go­vor­ni­ka ru­skog dr­žav­nog kur­sa. Nje­go­va tran­sfor­ma­ci­ja ni­je sa­mo lič­na. Ona do­bro osli­ka­va put ko­ji je pre­šao do­bar deo ru­ske po­li­tič­ke eli­te. Me­dve­dev je po­ru­čio da iz­bo­ri za Dr­žav­nu du­mu ni­su sa­mo par­la­men­tar­no nad­me­ta­nje, već is­pit spo­sob­no­sti dr­ža­ve da oču­va unu­tra­šnje je­din­stvo u uslo­vi­ma spolj­nog pri­ti­ska.

Pr­va pe­tor­ka iz­bor­ne li­ste ta­ko­đe je po­sla­ta kao po­li­tič­ka po­ru­ka. Na nje­nom če­lu na­la­zi se mi­ni­star spolj­nih po­slo­va Ser­gej La­vrov, čo­vek ko­ji već vi­še od dve de­ce­ni­je pred­sta­vlja si­no­nim sve­tu za ru­sku di­plo­ma­ti­ju i ko­ji je za ve­li­ki deo do­ma­će jav­no­sti po­stao sim­bol ot­po­ra za­pad­nom pri­ti­sku. Sle­di gra­do­na­čel­nik Mo­skve Ser­gej So­bja­njin, teh­no­kra­ta ko­ji je raz­vio pre­sto­ni­cu, in­fra­struk­tu­ru i efi­ka­sno upra­vlja naj­ve­ćim ru­skim gra­dom. Na li­sti je i Ma­ri­ja Ljvo­va-Be­lo­va, po­ve­re­ni­ca za pra­va de­te­ta, ko­ja oli­ča­va po­ro­dič­nu i de­mo­graf­sku po­li­ti­ku Kre­mlja, upr­kos to­me što je pod po­ter­ni­com Me­đu­na­rod­nog kri­vič­nog su­da zbog op­tu­žbi za ne­za­ko­ni­tu de­por­ta­ci­ju ukra­jin­ske de­ce, ko­je Mo­skva od­ba­cu­je kao po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­ne. Vrh pe­tor­ke za­tva­ra­ju rat­ni iz­ve­štač Jev­ge­nij Po­dub­ni i dva­de­set­de­ve­to­go­di­šnji he­roj Ru­ske Fe­de­ra­ci­je Vla­di­slav Go­lo­vin, na­čel­nik Glav­nog šta­ba Ju­nar­mi­je, tra­di­ci­o­na­li­stič­ke omla­din­ske or­ga­ni­za­ci­je. Obo­ji­ca su od­li­ko­va­ni i ra­nje­ni to­kom ra­ta u Ukra­ji­ni, pa nji­ho­vo pri­su­stvo na iz­bor­noj li­sti ni­je sa­mo ka­drov­sko re­še­nje, već po­ru­ka da se u no­voj Ru­si­ji dr­žav­ni auto­ri­tet sti­če na fron­tu, a tek po­tom u dr­žav­noj upra­vi. U tom iz­bo­ru ogle­da se po­ru­ka ko­ju Kremlj že­li da po­ša­lje: da je žr­tva te­melj­na vr­li­na dr­ža­ve, dok su po­ro­di­ca, mla­dost i ne­po­ko­le­blji­va sna­ga nji­ho­vo naj­po­želj­ni­je li­ce.

Na iz­bo­ri­ma u sep­tem­bru Je­din­stve­noj Ru­si­ji su­prot­sta­vi­će se Ko­mu­ni­stič­ka par­ti­ja Ru­ske Fe­de­ra­ci­je, ko­ja osta­je naj­ve­ća opo­zi­ci­o­na par­la­men­tar­na sna­ga; Li­be­ral­no-de­mo­krat­ska par­ti­ja Ru­si­je, ko­ja po­sle smr­ti Vla­di­mi­ra Ži­ri­nov­skog tra­ži no­vi po­li­tič­ki iden­ti­tet; Pra­ved­na Ru­si­ja – Za isti­nu, ko­ja spa­ja so­ci­jal­nu re­to­ri­ku sa sna­žnim dr­žav­nim pa­tri­o­ti­zmom; i stran­ka No­vi lju­di, ko­ja na­sto­ji da oku­pi ur­ba­no i pred­u­zet­nič­ko bi­rač­ko te­lo. Iako sve ove stran­ke ima­ju svo­je bi­ra­če i spe­ci­fič­ne po­li­tič­ke ni­še, is­tra­ži­va­nja jav­nog mnje­nja i po­li­tič­ka struk­tu­ra si­ste­ma i da­lje da­ju ube­dlji­vu pred­nost Je­din­stve­noj Ru­si­ji. Isto­vre­me­no, njen naj­ve­ći iza­zov ne do­la­zi sa­mo od par­la­men­tar­nih pro­tiv­ni­ka, već od po­sle­di­ca du­go­traj­nog ra­ta: rat­nog za­mo­ra de­la sta­nov­ni­štva, in­fla­tor­nih pri­ti­sa­ka, bez­bed­no­snih pret­nji i po­tre­be da se odr­ži rav­no­te­ža iz­me­đu vi­so­kih voj­nih iz­da­ta­ka i ži­vot­nog stan­dar­da.