Sokolana ponovo probudila davna sećanja

Politika onlajn

04. 07. 2026. 19:00

Некадашња Соколана у Ужицу, писмо Маје Груден (Фото Колекције Милоша Познановића, Р. П)

Ne­ka­da­šnja užič­ka dvo­ra­na oso­be­ne le­po­te So­ko­la­na, gra­đe­na pre ra­ta, a sru­še­na se­dam­de­se­tih zbog iz­grad­nje bar­ske pru­ge, bu­di i da­nas ose­ća­je. Sta­ri­ji se s no­stal­gi­jom pri­se­ća­ju ovog ne­pre­ža­lje­nog sport­sko-kul­tur­nog zda­nja i ini­ci­ja­to­ra grad­nje So­ko­la­ne če­škog Uži­ča­ni­na Jo­si­fa Je­hlič­ke (1891–1986), pro­fe­so­ra fi­skul­tu­re, ute­me­lji­te­lja spor­ta i so­kol­skog du­ha u va­ro­ši ko­ja mu se spo­men-bi­stom odu­ži­la.

Po­tvr­du to­ga dao je naš ne­dav­ni na­pis „So­ko­la­na ko­ju je pre­ga­zi­la pru­ga”, na­kon či­jeg ob­ja­vlji­va­nja se kraj Đe­ti­nje po­no­vo pri­ča­lo o „be­lom hra­mu za po­nos gra­du” sru­še­nom pre po­la ve­ka. Ali ne sa­mo ov­de: i ne­ka­da­šnje Uži­ča­ne ra­su­te po dru­gim gra­do­vi­ma te­ma je pod­sta­kla na le­pa se­ća­nja.

Ta­ko je de­ve­de­se­to­go­di­šnja Ma­ja Gru­den iz Be­o­gra­da, unu­ka Jo­si­fa Je­hlič­ke, ovim po­vo­dom na­šoj re­dak­ci­ji po­sla­la to­plo ru­kom pi­sa­no pi­smo. Sa za­hval­no­šću što So­ko­la­nu, gde je ona od­ra­sla, ni­smo za­bo­ra­vi­li.

„Hva­la vam na div­nom član­ku u ’Po­li­ti­ci’ o So­ko­la­ni i na­šem de­di. Ja sam u So­ko­la­ni od­ra­sla. Kad je ma­ma Zo­ra (kći Jo­si­fa Je­hlič­ke) ro­di­la dru­go de­te (Sa­šu Gru­de­na, glum­ca Ate­ljea 212), me­ne su de­da i ba­ka uze­li kod se­be. Stan im je bio po­za­di zgra­de So­ko­la­ne i gle­dao je na Za­buč­je, pre­ko re­da šlji­va i ja­bu­ka, pa re­da bre­za i bo­ri­ća ko­je je de­da za­sa­dio, na kra­ju i du­do­va uz sta­ri zla­ti­bor­ski put. Ka­da bi se za­vr­ši­li svi ča­so­vi fi­skul­tu­re, tre­ba­lo je pre­gle­da­ti sa­lu, gar­de­ro­be, da ni­je ne­ko ne­što za­bo­ra­vio, po­ku­pi­ti sme­će...

Sve je to de­da ra­dio pre ne­go što za­klju­ča zgra­du, ni­je bi­lo pla­će­nih či­sta­či­ca. Ali mo­ra se pri­zna­ti da su užič­ka de­ca bi­la do­bro vas­pi­ta­na i ured­na”, pi­še nam či­ta­telj­ka Ma­ja Gru­den, ko­ja je to­kom rad­nog ve­ka ostva­ri­la za­pa­že­nu ka­ri­je­ru ba­le­ri­ne Na­rod­nog po­zo­ri­šta u Be­o­gra­du.

„Od­ra­sla sam igra­ju­ći. Na­še pri­red­be su bi­le je­dva če­ka­ne. Dra­go­ljub Jo­va­še­vić, al­fa i ome­ga mu­zič­kog ži­vo­ta u Uži­cu, po­sta­vio je u So­ko­la­ni ba­let ’Kr­va­va ku­la’ Bran­ka Ćo­pi­ća, gde je pe­snik Slav­ko Vu­ko­sa­vlje­vić iza ku­li­se kao zli duh ku­le (u de­di­noj so­kol­skoj pe­le­ri­ni sa ka­pu­lja­čom) pla­šio pti­ce (ja sam bi­la ro­da), lep­ti­re (Sa­ša je bio je­dan od njih) i cve­će.

A u re­ži­ji Mi­lu­ti­na Čo­li­ća, film­skog kri­ti­ča­ra, na­pra­vi­li smo ba­let ’Kir Ja­nja’ sa tri đa­vol­ka ta­ko­đe iz­ve­den u So­ko­la­ni. Ta tri đa­vol­ka (Dra­gan, Bu­ba i ja) oti­šla su 1949. u Ba­let­sku ško­lu u Be­o­gra­du, ko­ju su njih dvo­je na­kon go­di­nu da­na na­pu­sti­li, a sa­mo ja osta­la u Na­rod­nom po­zo­ri­štu do pen­zi­je (od 1955. do 1980.). Imam 90 go­di­na i još sam pra­va i po­kret­na”, na­pi­sa­la nam je le­pim ru­ko­pi­som u svom pi­smu Ma­ja Gru­den.

Vre­di is­ta­ći da Uži­ča­ni ni da­nas ni­su za­bo­ra­vi­li ov­da­šnju po­ro­di­cu Gru­den. O nji­ma je u no­vi­je do­ba pi­sao hro­ni­čar užič­ke pro­šlo­sti Pre­drag Ga­go Ko­va­če­vić na svom saj­tu „Uži­čan­stve­no”. Taj tekst na­slo­vljen „O Uži­čan­ki Zo­ri Gru­den i nje­noj de­ci” sve­do­či da se u Be­o­grad 1935. do­se­lio mla­di zu­bar Slo­ve­nac Oskar Gru­den, te da je po­sle ne­ko­li­ko me­se­ci sreo Uži­čan­ku Zo­ru Je­hlič­ku, stu­dent­ki­nju kla­vi­ra u ko­ju se za­lju­bio.

„Ven­ča­li su se 1936. u be­o­grad­skoj Vaz­ne­senj­skoj cr­kvi. Kao i Zo­rin otac Jo­sif Je­hlič­ka ka­da se že­nio Mi­le­vom, ta­ko je i Oskar pre­šao iz ka­to­lič­ke u pra­vo­slav­nu ve­ru da bi se ože­nio Zo­rom. Po­sle ven­ča­nja u Be­o­gra­du mla­den­ci su ot­pu­to­va­li u Uži­ce, gde je Oskar otvo­rio or­di­na­ci­ju. Ži­ve­li su u sreć­nom bra­ku pu­nom lju­ba­vi, ima­li dva­na­e­sto­ro de­ce.

Po­sle naj­sta­ri­je ćer­ke Ma­je (ba­le­ri­ne) ro­đe­ne u Be­o­gra­du, ra­đa­li su se ’užič­ki’ Gru­de­ni: Alek­san­dar Sa­ša (glu­mac), Du­šan (dok­tor ma­šin­stva, di­rek­tor raz­vo­ja ’Por­šea’), Bra­ni­slav (ca­ri­nik), Mir­ko (in­že­njer i in­for­ma­ti­čar), Ja­sna (fi­lo­log), Ma­ri­na (slu­žbe­ni­ca i fol­klo­ri­sta), Vla­di­mir (po­mo­rac), Sr­đan (den­ti­sta) i Jo­sip (in­že­njer ma­ši­nac, je­dan od vo­de­ćih struč­nja­ka ’Še­la’). Go­di­ne 1951. po­ro­di­ca se se­li u Be­o­grad, u ta­da tek za­vr­še­nu zgra­du na Se­nja­ku.

Ta­mo se ra­đa­ju ćer­ke Sne­ža­na (zu­bo­teh­ni­čar) i Jel­ka (slu­žbe­ni­ca u CIP-u). Oskar je, da bi iz­dr­ža­vao broj­nu po­ro­di­cu, po­red re­dov­nog po­sla u zub­noj am­bu­lan­ti MUP-a ra­dio u još tri or­di­na­ci­je. Zo­ra, iako di­plo­mi­ra­na pi­ja­nist­ki­nja, po­sve­ti­la se de­ci i bi­la od­li­čan or­ga­ni­za­tor.

Po­ro­dič­na har­mo­ni­ja, lju­bav i po­dr­ška sva­ko­ga pre­ma sva­ko­me uči­ni­le su da se to odr­ža­lo do da­na­šnjih da­na. Je­dan od Gru­de­na Du­šan na­pi­sao je knji­gu ’Le­to­pis mo­je po­ro­di­ce’. O po­ro­di­ci Gru­den Pu­ri­ša Đor­đe­vić i Bran­ko Će­lo­vić sni­mi­li su 1960. do­ku­men­tar­ni film ’Dva­na­e­sto­ro de­ce dru­ga Oska­ra’, ko­ji je emi­to­van na te­le­vi­zi­ji”, be­le­ži sajt „Uži­čan­stve­no”.