Vranjanci na Ceru i Kolubari

Politika onlajn

04. 07. 2026. 18:45

Врање из времена почетка рата 1914. године (Фото: ТОС Врање)

U Vranj­skom okru­gu, u či­jem sa­sta­vu su 1914. go­di­ne bi­li sre­zo­vi Po­lja­nič­ki, Pčinj­ski, Ma­su­rič­ki, Vla­so­ti­nač­ki, Ja­bla­nič­ki, mo­bi­li­za­ci­ja srp­ske voj­ske po­če­la je po na­lo­gu Vranj­ske okru­žne pu­kov­ske ko­man­de ko­jom je ru­ko­vo­dio ka­pe­tan 1. kla­se Jo­van Pe­šić.

U čar­ši­ju vra­njan­sku sli­va­le su se hi­lja­de re­gru­ta. Naj­vi­še že­le­zni­com. Mno­gi su do­la­zi­li i pe­ši­ce. Ov­de su po for­ma­cij­skom mo­bi­li­za­cij­skom me­stu do­la­zi­li i voj­ni re­gru­ti iz za­pad­ne Sr­bi­je, pre sve­ga iz Gor­njeg Mi­la­nov­ca, Čač­ka, Lu­ča­na i dru­gih gra­do­va Šu­ma­di­je. Sa že­le­znič­ke sta­ni­ce srp­ski voj­ni­ci u uni­for­ma­ma od­la­zi­li su put Ko­lu­ba­re i Ce­ra. Na is­pra­ća­ju že­ne i de­ca sa cve­ćem i po­kli­ci­ma: „Ži­ve­la Sr­bi­ja!”, „Ži­veo kralj!”...

U to vre­me u Vra­nju bi­lo je pu­no si­ro­ma­šnih po­ro­di­ca či­ji su hra­ni­o­ci mo­bi­li­sa­ni u rat pro­tiv Austro­u­gar­ske ca­re­vi­ne. Naj­vi­še mo­bi­li­sa­nih bi­lo je iz re­do­va po­ljo­pri­vred­ni­ka ko­ji su ga­ji­li du­van, za­na­tli­ja, sit­nih do­ma­ći­na. Na pred­log op­šti­ne vranj­ske, 17. ju­la 1914. go­di­ne odr­ža­na je kon­fe­ren­ci­ja bo­ga­tih Vra­nja­na­ca na ko­joj je for­mi­ran Od­bor za po­moć po­ro­di­ca­ma si­ro­ma­šnih rat­ni­ka.

Za pred­sed­ni­ka Od­bo­ra iza­bran je okru­žni pro­ta Ve­li­mir Sa­vić. Čla­no­vi su bi­li Ži­vo­jin Ru­žić, na­čel­nik, Ma­na­si­je Jov­čić, za­stup­nik op­štin­skog pred­sed­ni­ka, Ak­sen­ti­je Mi­šić, sve­šte­nik, Ha­ri­ton Milj­ko­vić, se­dlar, za­tim tr­gov­ci Ta­na­si­je T. Sta­jić, Đor­đe Đ. An­tić i Ri­sta T. Sta­jić, kao i advo­kat Alek­san­dar H. Ri­stić.

Ce­ne­ći ma­te­ri­jal­ne pri­li­ke i po­ro­dič­no sta­nje sva­kog gra­đa­ni­na Vra­nja, do­ne­ta je od­lu­ka o od­re­đi­va­nju raz­re­za i pri­ku­plja­nju pri­lo­ga. Naj­ve­ći raz­rez bio je 2.125, a naj­ma­nji 10 di­na­ra. Od av­gu­sta 1914. do kra­ja mar­ta 1915. na ovaj na­čin, od do­bro­volj­nih pri­lo­ga i op­štin­skih ka­zni, Od­bor je pri­ku­pio ukup­no 24.726,60 di­na­ra. Ta­da va­že­ći no­vac bio je sre­br­ni di­nar. Ova­ko sa­ku­pljen no­vac bio je pre­dat vranj­skoj op­šti­ni, ko­ja ga je ras­po­de­lji­va­la naj­si­ro­ma­šni­jim po­ro­di­ca­ma mo­bi­li­sa­nih voj­ni­ka.

Naj­ve­će pri­lo­ge da­li su Vranj­ska ak­ci­o­nar­ska šte­di­o­ni­ca, Vranj­ska ban­ka, Za­fir Din­ga­rac, vla­snik fa­bri­ke obu­će, Jo­sif Ar­sić, sa­rač, Jo­van Zr­nić, in­že­njer, kao i ve­li­ki broj tr­go­va­ca. Ka­ko nas pod­se­ća isto­ri­čar Ri­sta M. Si­mo­no­vić u svo­joj knji­zi „Dru­štve­na isto­ri­ja Vra­nja”, „ova hu­ma­ni­tar­na or­ga­ni­za­ci­ja ra­di­la je na pri­ku­plja­nju nov­ca u je­ku ra­ta i vr­lo na­pe­toj si­tu­a­ci­ji bri­nu­ći o že­na­ma i de­ci rat­ni­ka iz Vra­nja ko­ji su uče­stvo­va­li u Cer­skoj i bi­ci na Ko­lu­ba­ri”.

Ka­da je Kra­lje­vi­na Sr­bi­ja, nje­na Na­rod­na skup­šti­na, 14. de­cem­bra 1914. do­ne­la Za­kon o po­mo­ći ne­volj­ni­ma u ra­tu, ko­ji je stu­pio na sna­gu 1. apri­la 1915. go­di­ne, pre­sta­la je po­tre­ba da Od­bor u Vra­nju i da­lje funk­ci­o­ni­še i pri­ku­plja no­vac. Na­kon stu­pa­nja na sna­gu za­ko­na, Od­bor za po­ma­ga­nje po­ro­di­ca­ma si­ro­ma­šnih rat­ni­ka pod­neo je svoj pi­sme­ni iz­ve­štaj o ra­du, a svu do­ku­men­ta­ci­ju pre­dao vranj­skoj op­šti­ni. Od ta­da je Od­bor funk­ci­o­ni­sao u rat­nim vre­me­ni­ma kao po­moć­no te­lo vranj­ske op­šti­ne.

Pr­vi vranj­ski pe­ša­dij­ski puk vo­je­vao je u bit­ka­ma pro­tiv austro­u­gar­ske voj­ske na pla­ni­ni Cer, na Mač­ko­vom ka­me­nu i Vrap­če­vom br­du, gde je 7. no­vem­bra 1914. po­gi­nuo nje­gov ko­man­dant, ta­da re­zer­vni po­ruč­nik Di­mi­tri­je Tu­co­vić. U je­di­ni­ci ko­jom je ko­man­do­vao bi­lo je vranj­skih za­na­tli­ja, uža­ra, se­lja­ka i si­ro­ti­nje, ko­ji su ga po­seb­no vo­le­li. Osta­lo je za­be­le­že­no da Vra­njan­ci ni­su do­zvo­li­li da po­smrt­ni osta­ci vo­đe so­ci­ja­li­stič­kog po­kre­ta bu­du sa­hra­nje­ni po ver­skom ob­re­du. U evi­den­ci­ji po­gi­nu­lih voj­ni­ka Vra­nja­na­ca, ko­ju je vo­dio pu­kov­ski sve­šte­nik iz Vra­nja Mi­lan Jo­va­no­vić, ime Di­mi­tri­ja Tu­co­vi­ća upi­sa­no je pod red­nim bro­jem 122.

Vi­še od sto­ti­nu Vra­nja­na­ca iz­gi­nu­lo je u bor­ba­ma na Ce­ru i Ko­lu­ba­ri. Oni ko­ji su pre­ži­ve­li pro­šli su gol­go­tu po­vla­če­nja pre­ko Pro­kle­ti­ja i na­sta­vi­li svo­ju voj­nič­ku mi­si­ju u ka­sni­jim bor­ba­ma na So­lun­skom fron­tu. Nji­ho­ve po­ro­di­ce ni­su bi­le za­bo­ra­vlje­ne – po­ma­ga­lo im se za vre­me bu­gar­ske oku­pa­ci­je, kao i po­sle oslo­bo­đe­nja u Pr­vom svet­skom ra­tu.