Novo mešanje karata
Za manje od godinu dana, Rusija je na neugodan način testirala čvrstinu „neprijateljskogZapada”.Najpre u aprilu u Bukureštu, na poslednjem samitu NATO-a uoči jubilarnog (2009), gde Ukrajina i Gruzija, inicijativom Nemačke i Francuske, nisu propuštene na stepenik bliže članstvu u paktu, iako se na tome insistiralo iz Vašingtona. A onda i avgusta, kratkim ratom Gruzije i Rusije poraznim za Tbilisi, koji se previše uzdao u značaj političkog prijateljstva Gruzije i SAD.
I prvi i drugi događaj ukazali su da Zapad iz 2009. nije više Zapad iz 1949, kada jeu strahu od Sovjeta obrazovan NATO. Shodno tome, nije više isti ni NATO, popunjen članstvom s tog Zapada.
Ova pojedinost, neugodna Vašingtonu, izbila je navidelo „pobunom” ključnih članica evropskog krila NATO-a (Nemačke, Francuske, Italije...) protiv ekspanzije organizacije na Istok – uz riziknepotrebnog iritiranja Rusije, čija visoka osetljivost za formalizam članstva u paktu emituje određenu nesigurnost Moskve u sebe. Zapadna Evropa ne želi da potenciranjem ruske nervoze remeti svoje vrlo značajne ekonomske poslove s Rusijom.
Senzacija je ruski gas. Prva je za njim posegla Nemačka (dogovorom o gasovodu dnom Baltika). I preostali deo Zapada nije zaostajao, očigledno neraspoložen da čeka na usaglašavanjeneke evropske energetske politike.
Saznanje da Rusija unutar NATO-a „ima prijatelje”, ohrabrila je Kremlj u zamisli da se Sakašviliju (i drugima) pokaže da je zapravo „kavkaski saveznik SAD” možda taj koji ih nema. Ili, bar, nema onih spremnih da svoje velike interese podrede gruzijskim.
Egzistencija „dva NATO-a” unutar jednog,podseća na crnu svećicu, spremljenu za tortu povodom odmaklog rođendana alijanse aprila 2009. Sa 60 godina, organizacija deluje kao politički starac, onemoćalo, bez „životnog entuzijazma”. Dovoljno je samo oslušnuti i „čuti” neugodnu „glasnu tišinu”, kojom se iz Evrope oćutkuje na američke pozive da se više evropskih vojnika pošalje u Avganistan.
Dakle, nije neobjašnjivo što se u Minhenu niko pre dve nedeljenije bavio razvojem i jačanjem NATO-a već pitanjem u kakvu bi strukturu trebalo preobraziti „ostarelu” organizaciju. A, dabome, ne odreći je se, jer druge nema, a izazovi s kojima je svet suočen nisu mali. Dovoljno je samo prisetiti se da se Pakistan skoro raspada, a da u zemlji koju već i armija teško kontroliše ima stotinak „a-bombi”. Ima li neko drugi na koga se računa da će to rešiti, mimo SAD i NATO saveznika?
Na 60 rođendan NATO-a (u aprilu), Zapad stiže bez sasvim jasne ideje u šta bi ga dalje mogao preobraziti. Ali, i s jednim, reklo bi se, preovlađujućim saznanjem – da taj budući sistembezbednosti Evrope ne treba planirati bez učešća Rusije. Bivši ministar Nemačke Joška Fišerzalaže se u jednom članku za panevropski NATO, sa ulogom i jednim mestom i za Rusiju. „Zašto ne razmišljati o preobražaju NATO-a u realan sistem evropske bezbednosti, uključivanjem Rusije?”, pita Joška Fišer.
Čini se da i nemačka javnost diktira razloge za takvo pitanje, ima li se, na primer, na umu da Nemci rođeni u vreme rušenja Berlinskog zida (1989) danas treba da se obaveste o simbolu iz vremena podeljenosti Nemačke. „Dve Nemačke” nisu iskustvo pristigle generacije.
Da li je kriza monolitnosti Zapada razlog da Rusija trijumfuje? Čini se da bi samo ideološki inspirisani rusofili na to pitanje odgovorili potvrdno.Mogli bi ih, međutim, demantovati procesi, koji podstičuneizvesnost Rusa unutar Rusije. Kremlj je u većoj meri nego njegovi navijači svestan činjenica i ne likuje. Podstiče zapadnu debatu. Zainteresovan je da izum uspe. Jer, ako je NATO, takav kakav jeste, nezamisliv bez „opasnosti od Rusije”, kako će Rusija, takva kakva jeste, bez ,,opasnosti od Zapada”?