Velegradska Ruž(n)ica

Putovao sam cijelu noć i oka nisam sklopio. Većinu vremena proveo sam u vagon- restoranu u društvu sličnih meni. San o novcu i moći, o slavi i lijepim ženama pokrenuo je i mnoge prije nas i tako će ostati sve dok bude mladosti. Ispijali smo kave i konjake, pušili, po običaju i previše za takve prilike, zbijali šale i smijali se. Kroz naše priče curile su skrivene želje, nade i strahovi. Dok su se jedni hvalisali glumeći boljeg sebe, drugi su se bezrazložno posipali pepelom. Znali smo da zapadni vozovi ne kasne, da nam je zora međa i da ćemo sa prvim zracima jutra zagazit, svako na svoj način, u željno iščekivani, obećavajući i nepoznati život velegrada. Mladi smo, a mladost ima pravo na sve; zablude su opravdane, a želje i nerealne nade korisne, isto kao i male laži.

Iako je bilo ljetno doba, jutro je bilo svježe. Ne žurim, vučem kabasti kofer i zagledam izblijedjelu skicu na poleđini izgužvanog, kafanskog računa. Ulice oko stanice su prometne i pune užurbanog svijeta. Došljaci, kad jednom postanu dio ove zakolutane mase, zaborave na svoja početna čuđenja i zgražanja i tek kada ih neki novi prodošlica na to podsjeti, shvate koliko su se promijenili.

Uputio sam se ka nepoznatoj adresi i kroz vlažno tramvajsko staklo rješavao rebuse ucrtanih orijentira. Posmatrao sam „promičući“ carski grad. Sve je svečano, svuda lepršaju zastave i sve odiše redom i čistoćom. Prava umjetnička djela i odmor za oči su veliki parkovi. Sve je nestvarno lijepo, za ne povjerovati vlastitim očima i za zapitati se, zašto se ljudi još rađaju i žive u divljini.

Sa svakom sljedećom stanicom od centra ka periferiji, grad je gubio na perfekciji, a sjaj i raskoš zamjenjivali su prostota i sivilo običnih gradova. Na poslijetku sišao sam i uputio se pješke ka odredištu o kojem sam tek ponešto čuo iz priča.
Bila je to jedna od onih radničkih četvrti u kojima na malom prostoru i u skučenim životnim uslovima živi veliki broj ljudi. Od nedavno tu pretežno stanuje i obitava pridošla, s brda- s dola, strana radna snaga i njihove porodice. Za sve je to, ustvari, privremeno boravište. O tome se ne priča, to se podrazumijeva. Čak i oni koji su tu dočekali duboku starost, ko zna zašto i kako krpajući kraj s krajem, ne gube nadu da će jednog dana odavde otići i bar umrijeti na nekom pristojnom mjestu.

Predveče je u tim četvrtima najživlje. Na ulicama, ispred zgrada, trgovina ili u hladovini rijetkog drveća je masa raznolikog svijeta. Dolaze novi najamnici, odlaze stariji besposličari i skitnice, pijanci sjede po neuglednim klupama, čopor rastrčane i razigrane djeca, žene sa bebama u prolazu...

Tu su i prodavnice gde se kupuje sve, a u jednoj čiji su vlasnici bili stariji bračni par kupovao sam i ja. Imali su ćerku, jedinicu i prvih nedjelja moga boravka nije bila tu. Govorilo se da je negdje, kod rodbine.

(/slika2)Prolazile su nedjelje. Ušao sam u radničku svakodnevnicu, hvatao ritam u svemu i sve češće stiskao zube i ubjeđivao sebe da moram izdržati. Upoznavao sam razne poslove, ljude, jezik i grad. Iščekivao petke, kada se isplaćuju nadnice, radio subotom zbog boljeg plaćanja, a nedjelje dočekivao iscrpljen i umoran kao pas. Odlazio u javna kupatila, sjedio sa društvom po baštama uličnih birtija i posmatarao svijet u prolazu. S vremenom sam vidio i upoznao što-šta novoga. Počeo sam se raspitivati i za žene i govorio društvu da još nisam primjetio lijepo žensko stvorenje. Zbijao sam šale govoreći, da Bog slučajno nije, kad je stvarao svijet i sadio ljepotu „ovaj rović“ preskočio, ili može biti šta drugo, umjesto ljepote ubacio i podario ovom mjestu i ljudima u njemu. Nasmijali su se na moju dosjetku, a najstariji među nama, pogledao me, nazdravio i uzeo riječ:“Čuj, lijepe žene! Dok smo mladi svi padamo na ljepotu. Krv nam je vrela, a nagoni jaki. A kad se ostari ili oproba ono za čime se žudi, čovjek se promjeni i nekako ohladi. Niko ne vjeruje lijepim ženama. Suviše su lijepe da bi bile vjerne, a muškarci, s godinama traže odanost. Ljepota i vjernost su kao vatra i voda. A mnogi kažu tako je i sa pameću. Ali, isto je i sa pametnim muškarcima i oni su neukrotivi. No, svako nađe šta traži, prije ili poslije. Desi se čovjeku, ponekad u životu, da ono što mu je nekad bilo lijepo ko Sunce, postane ružno, a ono što mu je bilo ružno postane lijepo.“

Namjestio se nekako svečano na stolici, zapalio i opet nazdravio.

Obilazio sam i bogatije četvrti, uzaludno tražeći da se razuvjerim i vidim glavito žensko stvorenje. Mislio sam u sebi, sve se ovdje može i naći i kupiti, ali to ne. Oni stariji po stažu, zezali su me za jedinicu, ćerku onog trgovca i govorili da se strpim, da će ljepotica uskoro da stigne. Znalo se da tih dana dolazi, čuli si od roditelja.. Shvatio sam ozbiljno i potajno je iščekivao i zamišljao; glavitu ćerku jedinicu.

A, onda jedno predvečerje, vraćajući se umoran s posla navratio sam u trgovinu.
Ćerka je bila mojih godina, možda malo starija i kad sam je ugledao, ukočio sam se. Moje oči nisu vidjele ružnije čeljade. Ništa na njoj nije bilo skladno.
Neobično visoka za ženu, širokih i pogurenih ramena, blijedo- providne kože, pirgava i maljava lica. Imala je visoko čelo i izražene jagodice. Pozdravili smo se i upoznali. Slobodnom rukom, zaturala je raščupanu, plavu kosu iza velikih i klopavih ušiju i glasno se smijala. Čestim i čudnim pokretima (nešto poput stalnog mrštenja) obraza i velikog pogrbljenog nosa, podizala je naočali i pri tome imala još izobličeniju facu. Debela stakla su još više uveličavali oči i nisi znao ni gdje gleda i ni šta vidi.

(/slika3)

Imala je mala usta i skoro neprimjetne usne. Vežući kosu u kratki repić, donja izbačena vilica još je više dolazila do izražaja i dominirala nepravilnim licem.
Bila je ljubazna prema meni i tražila kontakt. Ali, osjećao sam nelagodu, bio zbunjen i zatečen, bez riječi i nisam znao kako da se ponašam. Ličila mi je na živo strašilo što se kod nas stavljalo po vrtlacima da plaši i odbija ptice.

Sljedećih dana bježao sam od nje kao đavo od krsta, a i kad sam kupovao žurio sam, često ne uzimajući ni kusur. Padale su mi na pamet materine riječi da se pazim uroka, da nosim naopako čarape ili majce, da pazim kud hodam i ne naletim na sugreb, da ne sjedam odmah na vruće mjesto, poslije drugih. Molio sam Boga da je ne viđam, da se ne zgražavam i ne gubim apetit. Nikad ne zatvarajući usta, njen piskav glas me probadao kao igle. Pravdao sam se da je ništa ne razumijem, slijegao ramenima i jedva čekao da mi uruči kupljene stvari, da što prije zdimim. No, slabo je šta pomagalo, otezala je sa robom, sporo brojila pare i smijući se nešto džemrkala samo da me duže zadrži. Ponekad mi je davala bezplatno piće, nudila keks i slatkiše. Primjetio sam da ima rijetko dobru dušu, da je veselo stvorenje, da je društvena i da rado pomaže. Gledao sam je ispod očiju ili namjerno skretao pogled, vječno žurio. Slao poznanike ili kolege da kupe ono što mi je trebalo samo da je ne vidim. Poznanici su primjetili moje muke i počeli da me zezaju, izmišljajući poruke i pozive koje mi je, navodno, upućivala. Kupovali su sitne stvari govoreći da mi to ona šalje kao poklon. Postao sam onaj sa kime su zbijali šale i na čiji se račun često smijalo.

Trebalo mi je vremena da se naviknem na nju, prvobitni šok je prošao, a sa svakom sledećom nedjeljom bivala mi je simpatičnija. Razumio sam je sve više i shvatao da je zabavna, da zbija šale i na svoj i na tuđi račun i bivalo mi je sve prijatnije biti u njenom društvu. Njene neobične crte lica postajale su mi sve interesantnije i što sam je više upoznavao, sve više sam zapažao kako zrači zadovoljstvom i dobrotm. U mojim očima bivala je sve ljepša.

Dolazila je studen, a sobičak u kojem sam bio, ni počemu prikladan za život zimi. Zagledao sam žuljave ruke, sve rjeđe otresao prašinu sa prljave radne odjeće i polako shvatao svijet radništva o kojem ništa nisam znao. Nizali su se poslovi, povećavale norme, dijelile lekcije i širio strah od predstojeće zime i neizbježnih otkaza.

U ono malo preostalih dana napinjao sam se iz petnih žila da se pokažem što boljim, jer su postojali izgledi za neke poslova i preko zime. Te su dobijali stari, provjereni radnici, koji su dugo u poslu ili oni koji su hranili brojna usta, ali i rijetki i najbolji od preostalih. Došao je gazda, vršio poslednji odabir, posmatrao i konsultovao se sa povjerljivim mu ljudima. Trudio sam se, „letio ne stajući“ i onda okliznuo, pao sa skele i došao sebi tek u bolnici. Ruka i noga su mi bili slomljene i u gipsu . Počele su moje muke i nove spoznaje. Posjete su bile rijetke, jer se mali broj preostalih poznanika još borio za opstanak.

Pustili su me poslije tri nedjelje i silnih provjera. Dovezli su me na prijavljenu adresu i ostavili. Opet sam stigao u radničku četvrt, u onaj isti sobičak i ostao sam sam i bespomoćan.

Sledećeg dana, pojavila se i ona, velegradska Ruž(n)ica. Čula je za sve, sve su joj ispričali.... Zima je ....

Šta je bilo na kraju? Priča može imati nekoliko verzija, ustvari onoliko koliko je i nas samih. Na vama je da izaberete onu po vašem ukusu i odnosu prema ljepoti tijela i duha ... budite samo iskreni.