Đokovićev teniski adađo još traje
(ЕПА/Т.А:)
Ko su ti ljudi što neumorno škrabajući sve i svašta na društvenim mrežama žele da Novaka Đokovića, čim pre, pošalju u tenisku penziju? U penziju, a zašto? Valjda zato što u 39. godini života nije više na prvom mestu teniske ATP liste, nego je „samo” sedmi?!
O tempora, o mores!
Ispod Đokovića na ATP listi su brojna i jako važna teniska imena, na primer Medvedev, Fric, Rubljov, pa izvanredni norveški teniser Rud, a da pritom i ne pominjemo francuska teniska imena koja su daleko, a iza kojih stoji bogata teniska federacija.
Prvi francuski teniser je Artur Fis, koji ovog juna puni 22 godine. Njegov trener odnedavno je nekadašnji „kralj asova” Goran Ivanišević i zauzima tek 21. mesto na listi ATP.
Novak Đoković uprkos svojih 39, još i u izvanrednom stilu igra tenis izmamljujući divljenje teniskih navijača širom sveta. Na ovogodišnjem Rolan Garosu zaustavio ga je u trećem kolu Brazilac Žoao Fonseka, nakon što posle prva dva dobijena seta naš Novak nije uspeo da još drži za „gušu” devetnaestogodišnjeg Brazilca.
Da je Đoković ovaj meč igrao u večernjem terminu, a ne u popodnevnim časovima, izložen toplotnom udaru koji je Francusku bio zakovao čak dve sedmice, bila bi to verovatno neka sasvim druga priča.
Nakon što je posle pet setova i pet sati igre u poslednjem setu izgubio sa 7:5 i tri uzastopna asa mladog Brazilca, Novak je zagrlio Fonseku – koji je izjavio da mu je Đoković idol – zaželevši mu najveći mogući uspeh u daljem teniskom nadmetanju.
U sledećem meču za polufinale koji je počeo u 20.15 sati, Fonseka je izgubio od velike češke teniske nade Menšika, koji po teniskom stilu neodoljivo podseća na bivšu češku tenisku zvezdu Berdiša.
Da je, recimo, Đoković nekako uspeo da preskoči prepreku zvanu Fonseka i stigne na megdan Menšiku – kome je Nole takođe teniski idol – možda bi u tom večernjem terminu uspeo da savlada mlađanog predstavnika poznate češke teniske škole.
Ali, nije. Pa šta?
Pa to, da fudbalski navijači, koji nemaju blage veze s tenisom, žele ekspresno da ga vide u penziji, ili mirovini, kako hoćete. I sve to čine pozivajući se na Federera i Nadala, koji su već odavno u teniskoj penziji i koji sa tribina pomno i oduševljeno prate tenisku čaroliju Đokovića koja, na sreću teniskih sladokusaca, još ne prestaje.
Novak Đoković, teniski „goat”, cilja da osvoji 25. „veliki slem”, a na turnirima ispod toga ne želi da rasipa snagu i manje ga interesuju. Dokazao je da i bez igre na tim turnirima uoči Rolan Garosa, ipak ima igru s kojom je kao i prošle godine mogao da dođe do polufinala na ovom najpoznatijem turniru na šljaci.
Ako ove godine nije uspeo da ode dalje na Rolan Garosu, može li mu to poći za rukom na londonskom Vimbldonu i njegovoj travi? Može, što da ne.
Ako je Goran Ivanišević s pozivnicom za ovaj čuveni turnir uspeo da u finalu pobedi Australijanca Patrika Raftera, i to kad su ga baš svi teniski stručnjaci bili prežalili i otpisali, zašto to ne bi uspeo i Novak Đoković, koji je na vrhuncu svoje teniske veštine?
Zato, tako vam boga, prestanite da za Novaka Đokovića, koji zauzima izvanrednu sedmu poziciju na ATP listi, tražite posao koji bi mu najviše odgovarao kad jednog dana odluči da napusti carstvo magične teniske igre.
U svetu tenisa ima mnogo zemalja koje bi Đokovića raširenih ruku dočekale i kojima bi on bio neopisiv ponos, podižući ga čak do zvezda. Možemo samo zamisliti kakav bi status Đoković imao u Americi, Engleskoj, Francuskoj, Španiji i drugde.
Da li bi ga navijači ovih teniski velikih zemalja grlato slali u penziju, kad u ovom trenutku i u ovoj svojoj dobi Đoković ostvaruje odlične rezultate?
Naravno da ne bi.
Naprosto je neverovatno koliko je ovaj teniski mađioničar svesrdno priuštio ljubiteljima teniske igre širom sveta i koliko je svojom ljudskošću i dobrotom učinio da sa svojim dobrotvornim akcijama klonulim ljudima učini život barem malkice lepšim.
Može li Đoković ove godine, osmi put, da osvoji Vimbldon? Može, može. Jer, Đokovićev teniski adađo još traje.
*Diplomirani žurnalista i profesor sociologije
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista