Fudbalski meč Vranjanaca protiv Francuza

Politika onlajn

11. 07. 2026. 17:30

Фо­то ТОС Вра­ње

Ka­da je po­čeo Pr­vi ze­malj­ski rat 1915. go­di­ne, u Vra­nje su do­la­zi­le po­ro­di­ce sa de­com iz Be­o­gra­da, Ve­li­ke Pla­ne, Ja­go­di­ne, Ni­ša, ali i Voj­vo­di­ne. Čar­ši­ja je pri­ma­la lju­de ko­ji su vo­zo­vi­ma i ko­li­ma sti­za­li u si­ro­ma­šnu ju­žnjač­ku pro­vin­ci­ju. Ne­ko od de­ce u to vre­me ni­je za­bo­ra­vio da uz sav iz­be­glič­ki pr­tljag sa so­bom u ne­ka­da­šnju osman­lij­sku ka­sa­bu sa so­bom po­ne­se i fud­bal­sku lop­tu. Ov­de do ta­da ne­po­zna­tog spor­ta.

Ka­da je Vra­nje po­sle dve go­di­ne, 11 me­se­ci i 18 da­na oslo­bo­đe­no u Pr­vom svet­skom ra­tu 4. ok­to­bra 1918. go­di­ne bi­la je to va­roš si­ro­ti­nje, op­hr­va­ne te­škim bo­le­sti­ma. Ni­je bi­lo le­ka­ra, a u ku­ća­ma, po so­ka­ci­ma sva­ko­dnev­no su od tr­bu­šnog ti­fu­sa, špan­ske gro­zni­ce, pe­gav­ca i ko­le­re umi­ra­li sta­ri i mla­di.

U Mu­ze­ju Srp­ske pra­vo­slav­ne cr­kve u Ni­šu sa­ču­van je spi­sak po­gi­nu­lih Vra­nja­na­ca u Pr­vom pe­ša­dij­skom pu­ku pr­vog i dru­gog po­zi­va Mo­rav­ske di­vi­zi­je. Za­be­le­že­no je u tom do­ku­men­tu da je „po­gi­nu­lo 514 Vra­nja­na­ca”.

Me­đu nji­ma je 367 re­do­va, 73 ka­pla­ra, 43 pod­na­red­ni­ka, 13 na­red­ni­ka, osam pot­po­ruč­ni­ka, šest po­ruč­ni­ka, dva ka­pe­ta­na 2. kla­se i dva ka­pe­ta­na 1. kla­se. Isto­ri­ča­ri na­vo­de da ovaj broj ni­je ko­na­čan i pot­pun, jer bi­lo je i Vra­nja­na­ca ko­ji su uče­stvo­va­li u dru­gim voj­nim for­ma­ci­ja­ma srp­ske voj­ske u bor­ba­ma na So­lun­skom fron­tu.

Vra­nje iz­mo­re­no bu­gar­skom oku­pa­ci­jom, rat­nim ra­za­ra­nji­ma i bo­le­sti­ma ko­je je do­ne­lo si­ro­ma­štvo i glad bro­ja­lo je s je­se­ni 1918. go­di­ne po na­vo­di­ma isto­ri­ča­ra tek ne­ko­li­ko hi­lja­da sta­nov­ni­ka ma­hom že­na i de­ce. Sa fron­ta su se vra­ća­li uglav­nom mla­đi srp­ski voj­ni­ci ko­ji su u va­roš do­no­si­li ener­gi­ju po­bed­nič­kog po­no­sa i ve­re u Sr­bi­ju.

Ve­li­kom hu­ma­ni­tar­nom po­žr­tvo­va­no­šću dr Iza­bel Em­sli Ha­ton, le­kar­ke iz Škot­ske, kao i ame­rič­kog hu­ma­ni­tar­ca Džo­na Fron­tin­ga­ma ko­ji je osno­vao Dom za srp­sku rat­nu si­ro­čad u Vra­nju, po­bolj­ša­va­la se epi­de­mi­o­lo­ška si­tu­a­ci­ja u sa­moj va­ro­ši, ali i Vranj­skoj Ba­nji i Vla­di­či­nom Ha­nu i Sur­du­li­ci.

„Lop­tač­ki sport”, ka­ko isto­ri­čar Ri­sta M. Si­mo­no­vić opi­su­je ta­da­šnje Vra­nje u svo­joj knji­zi „Dru­štve­na isto­ri­ja Vra­nja” bio je „ogra­ni­čen na mla­đu de­cu”. On na­vo­di da je „lop­ta­nje po na­lo­gu škol­skih vla­sti bi­lo za­bra­nji­va­no”. Lop­ta se ipak ko­tr­lja­la vra­njan­skim po­lja­na­ma i utri­na­ma.

„Ne­ka­da su to bi­le „kr­pe­nja­če”, a re­đe gu­me­ne lop­te ko­je su do­ne­le iz­be­gli­ce iz gra­do­va ši­rom Sr­bi­je”, pod­se­ća nas u isto­rij­skoj mo­no­gra­fi­ji „Vra­nje” Mi­o­drag Pe­šić, du­go­go­di­šnji do­pi­snik „Po­li­ti­ke” sa ju­ga Sr­bi­je.

Po­red voj­ni­ka srp­ske voj­ske u oslo­bo­đe­no Vra­nje ušlo je i ne­ko­li­ko je­di­ni­ca voj­ni­ka sa­ve­znič­ke voj­ske Fran­cu­ske. Vra­njan­ci su odu­še­vlje­no po­zdra­vlja­li fran­cu­ske voj­ni­ke. Ovi su ih po­zdra­vlja­li sa „bon­žur”, a me­šta­ni od­go­va­ra­li: „Ne­su toj bo­žu­ri, to je žu­to cve­će!” Ova aneg­do­ta osta­la je upe­ča­tlji­vo va­žna i dan-da­nas ka­da se opi­su­je oslo­bo­đe­nje Vra­nja u Pr­vom svet­skom ra­tu.

Ka­ko se hu­ma­ni­tar­na i zdrav­stve­na si­tu­a­ci­ja po­bolj­ša­va­la, grad­ske vla­sti su od­lu­či­le da na po­lja­ni kod sa­da­šnjeg Grad­skog par­ka po­čet­kom no­vem­bra 1918. go­di­ne or­ga­ni­zu­ju, ka­ko će isto­ri­ja za­be­le­ži­ti pr­vu zva­nič­nu fud­bal­sku utak­mi­cu iz­me­đu se­lek­ci­je Vra­nja i fran­cu­skih voj­ni­ka.

Utak­mi­ca je pri­vu­kla ve­li­ku pa­žnju lo­kal­nog sta­nov­ni­štva. Osta­lo je za­be­le­že­no da je se­lek­ci­ja Vra­nja na­stu­pi­la u sa­sta­vu ko­ji su či­ni­li igra­či, srp­ski rat­ni­ci sa Kaj­mak­ča­la­na me­đu ko­ji­ma su bi­li: Mi­lo­rad Mi­haj­lo­vić, Zo­ran An­tić, Pe­tar Avra­mo­vić, Alek­san­dar Ri­stić, Ži­ka Aći­mo­vić, Si­ni­ša Ni­ko­lić, Sve­ti­slav Na­kić, Dra­gi Avra­mo­vić, Do­bri­vo­je Ni­ko­lić, Ri­sta Ni­ko­lić i Ne­nad Po­po­vić. Eki­pu su či­ni­li i Ži­ka Za­fi­ro­vić, Jo­van Ja­ći­mo­vić, Vla­da Za­fi­ro­vić, Vo­ji­slav To­mić, Đor­đe Đor­đe­vić i Jo­van Fe­ber.

Po­sle mno­go uz­bu­đe­nja ovaj fud­bal­ski meč iz­me­đu se­lek­ci­je Vra­nja i voj­ni­ka Fran­cu­ske u Vra­nju za­vr­šen je ne­re­še­nim re­zul­ta­tom 2:2. Fran­cu­ski voj­ni­ci će usko­ro na­pu­sti­ti Vra­nje od­la­ze­ći spe­ci­jal­nom že­le­znič­kom kom­po­zi­ci­jom ko­ja je sve­ča­no is­pra­će­na iz gra­da „žu­tog cve­ća”. Mla­di rat­ni­ci, he­ro­ji Pr­vog ra­ta sa ju­ga Sr­bi­je ko­ji su osta­li u rod­nom gra­du vr­lo br­zo for­mi­ra­će i pr­vi Fud­bal­ski klub Je­din­stvo, a ka­sni­je će bi­ti osno­va­ni i Haj­duk, Gra­đan­ski i Rad­nič­ki.

Ono što je za sva vre­me­na osta­lo to je zva­nič­ni po­da­tak da je pr­va fud­bal­ska utak­mi­ca u Vra­nju, pa i na ju­gu Sr­bi­je od­i­gra­na u „in­ter­na­ci­o­nal­nom ran­gu” iz­me­đu srp­skih i fran­cu­skih voj­ni­ka, na okon­ča­nju Pr­vog svet­skog ra­ta u oslo­bo­đe­noj ju­žnjač­koj va­ro­ši.