Zanzibar u prolazu
Улаз у ресторан "Два стола" (фото: Д.Панић)
Dugo sam razmišljala kako da vam ispričam nešto interesanto a da vas ne zamorim istorijskim detaljima koje i onako možete naći na interentu. Zato sam odlučila da vam opišem svoja dva nesvakidašnja iskustva iz Zanzibara.
Do Zanzibara dolazite ili ferijem (3 sata) ili avionom iz Dar-es-Salama (Tanzanija). Prvo što vidite su sva obeležja egzotičnog ostrva – beskrajni plavo-zeleni okean, tradicionalne jedrilice i bele peščane plaže oivičene palmama. A onda se iskrcate na obalu, u Kameni Grad i kao da ste već na Bliskom Istoku. Zavojite ulice uglavnom su čiste, prepune prodavnica sa romantičnim suvenirima, predivnim heklanim šalovima koje nigde drugde nisam videla i lampama kao iz Hiljadu jedne noći. Arapska arhitektura vas vraća u neko davno prošlo bajkovito vreme s mirisom karanfilića i cimeta.
Ako niste došli u posetu nekome ko je rođen i živi u Zanzibaru, onda idite do ‘restorana’ koji se zove ‘Dva stola’ ili autentičnije – ‘Dva astala’ (‘Two tables’). A tako se zove iz prostog razloga što ga čine dva obična drvena stola na zazidanoj terasi jedne privatne kuće. Morate se najaviti bar dan ranije – jer mesta ima onoliko koliko može da stane za ta dva stola. Svi su dobrodošli pa može da se desi da sedite i sa potpuno nepoznatim ljudima.(/slika2)I tako, dođete na vrata, pozvonite i otvori vam jedan stariji čovek i ponudi vas da uđete u predvorje i tu čekate da se svi ostali gosti predviđeni za večeru okupe. Predvorje je krcato raznom starudijom, ima i paučine, leti i neki komarac, malo je nekako... hmmm. Upitate se šta tu uopšte tražite, ali u tom dolaze ostali gosti i onda nekako po inerciji idete za ostalima. Naravno, pored sve prašine i paučine ipak morate da se izujete jer je u ostatku kuće sve zastrto tepihom.
Na spratu su dnevna soba i trpezarija, prilično oskudno opremljene - upravo kao u našim selima možda pre dvadesetak ili trideset godina. Skoro kao nekada davno u sobi moje prababe – uramljene crno bele slike na ispucalom i neravnom zidu, nameštaj u stilu soc-realizma, pa sve to zarad autentičnog iskustva izgleda prilično prihvatljivo. Kroz tu dnevnu sobu prođete do zazidanog balkona i - tu ste. Dva stola sa po šest stolica i jedva prostora da se prođe između njih je bukvalno sve što čini taj ‘restoran’.
Ljubazni domaćin onda počinje da iznosi jela. Nema tu jelovnika, nego od supe do deserta u vidu egzotičnog soka od ko zna čega (specijalitet kuće), sve je uključeno u cenu od nekih 25 dolara. Jela su tradicionalna i servirana baš kao da živite u toj kući - u sasvim običnim iskrzanim tanjirima, raznih boja i oblika. Od supe od sočiva, preko raznih uštipaka sa svežim zanzibarskim začinima, karija od povrća, ribe na razne načine, do konačno tog egzotičnog soka koji spomenuh – sve je zaista ukusno i neobično! A i ne znam na koji drugi način bi jedan turista mogao da oseti miris i ukus večere običnog zanzibarskog čoveka?
(/slika3)
Drugo upečatljivo i zanimljivo iskustvo je obilazak farme začina. Ima ih nekoliko a s razvojem turizma u poslednjih nekoliko godina domišljato su napravili takav koncept farme po kome za vodičem idete u krug, od jednog polja sa začinima do drugog i u tom predavanju, gledanju, mirisanju, opipavanju, prođe vam dobrih dva sata. Od anisa, đumbira, bibera, cimeta, jasmina, limun trave, vanile, kardamona, morskog oraščića, karanfilića (koji je simbol Zanzibara) i nekih manje poznatih začina pa do polja na kojima rastu ananasi - potrebno je 18 meseci da sazri jedan jedini ananas a posle dve godine na tom tlu može da raste samo kukuruz ili juka.
Kad dođete do drveta ili žbuna vodič vas pita da pogodite o kom se začinu radi, ali moram priznati da iako sam ih često koristila u sopstvenoj kuhinji, u prirodi je to nešto sasvim drugačije i retko šta sam uspela da pprepoznam. Za turmerik sam bila ubeđena da je šargarepa... Interesantno mi je bilo i otkriće drveta cimeta jer od korena, stabla, ploda, lista, sve na ovom drvetu je korisno i upotrebljivo.
Morski orah je ubedljivo nešto najlepše što sam videla. Kad ga otvorite žile po njemu su crvene boje, a već posle 15 min je braon i što je tamnija boja to je ‘bajatiji’. Posle ovog iskustva sa farme začina shvatila sam da ono što kupujemo po prodavnicama je uglavnom staro i lošeg kvaliteta, no sreća pa u našoj kuhinji preovlađuju so i biber...