Pre­su­da u Ha­gu op­te­re­ću­je dr­ža­vu

27. 02. 2009. 22:00

Војин Димитријевић Фото Фонет

Pre­su­da Ha­škog tri­bu­na­la, u ko­joj se kon­sta­tu­je da je po­sto­jao za­jed­nič­ki zlo­či­nač­ki po­du­hvat lju­di sa vr­lo vi­so­kih me­sta u vla­sti da se pro­te­ra­ju Al­ban­ci iz Sr­bi­je, Al­ban­ci ko­ji su i on­da i sa­da zva­nič­nodr­ža­vlja­ni Sr­bi­je, op­te­re­ću­je dr­ža­vu – sma­tra Vo­jin Di­mi­tri­je­vić, pro­fe­sor me­đu­na­rod­nog pra­va.

– Ako po­sto­ji ras­po­lo­že­nje, mo­že se iz­vu­ći za­klju­čak da je is­pu­nje­nje pra­va na sa­mo­o­pre­de­lje­nje Al­ba­na­ca na Ko­so­vu po­sle­di­ca po­sto­ja­nja tog po­du­hva­ta, i to je ono gde se si­tu­a­ci­ja, u od­no­su na srp­ski zah­tev, mo­že po­gor­ša­ti. Dve su stva­ri na ko­je bi tre­ba­lo skre­nu­ti pa­žnju, a ko­je na­ša jav­nost mo­ra da zna. Pr­vo, u ve­zi sa po­stup­kom ko­ji se vo­di pred Me­đu­na­rod­nim su­dom prav­de, gde se tra­ži sa­ve­to­dav­no mi­šlje­nje, ne mo­že se oče­ki­va­ti, po me­đu­na­rod­nom pra­vu, da će taj sud re­ći da je ne­ko ko je pri­znao Ko­so­vo kao dr­ža­vu pre­kr­šio me­đu­na­rod­no pra­vo. Iz jed­no­stav­nog raz­lo­ga što je pri­zna­va­nje dr­ža­va od­lu­ka ko­ja je u pot­pu­no­sti u nad­le­žno­sti dr­ža­ve ko­ja ne mo­ra da da­je ni­ka­kvo obra­zlo­že­nje na to.

Dru­ga stvar ko­ja se od ovog su­da oče­ku­je je­ste da pro­ce­ni da li su or­ga­ni ko­ji su pro­gla­si­li ne­za­vi­snost, (a to ni­su sa­mo Al­ban­ci na Ko­so­vu i nji­ho­ve in­sti­tu­ci­je ne­go i oni ko­ji su ih kon­tro­li­sa­li – Uje­di­nje­ne na­ci­je) pre­kr­ši­li Re­zo­lu­ci­ju 1244 jed­no­stra­nim pro­gla­še­njem ne­za­vi­sno­sti. Tu će ova pre­su­da da ima iz­ve­snog uti­ca­ja za­to što se u ta­kvim stva­ri­ma su­ko­blja­va­ju dva vr­lo ja­ka na­če­la me­đu­na­rod­nog pra­va – jed­no je za­šti­ta te­ri­to­ri­jal­nog in­te­gri­te­ta, na če­mu in­si­sti­ra na­ša vla­da, a dru­go je pra­vo na sa­mo­o­pre­de­lje­nje, na ko­jem in­si­sti­ra­ju al­ban­ske in­sti­tu­ci­je. Pra­vo na sa­mo­o­pre­de­lje­nje ni­je ne­ko ne­pri­ko­sno­ve­no, neo­gra­ni­če­no pra­vo. Ono je re­gu­li­sa­no va­žnom De­kla­ra­ci­jom UN o pri­ja­telj­skim od­no­si­ma iz 1975. go­di­ne: ta­mo se na­vo­di da gru­pa ima pra­vo da se ot­ce­pi ili pri­klju­či dru­goj dr­ža­vi u is­pu­nje­nju svog pra­va na sa­mo­o­pre­de­lje­nje, za­to što im ni­je omo­gu­će­no da uče­stvu­ju u upra­vlja­nju u dr­ža­vi – ka­že Di­mi­tri­je­vić za „Po­li­ti­ku”.

Mno­gi u srp­skoj jav­no­sti sma­tra­ju da su iz­re­če­ne pre­su­de vr­lo stro­ge…?

Ja u to ne bih ula­zio. Zna­te šta, bi­lo je i stro­žih pre­su­da, iz­me­đu osta­lih, hr­vat­skim ge­ne­ra­li­ma za Bo­snu. Či­nje­ni­ca je i da Mi­lan Mi­lu­ti­no­vić, ko­ji je for­mal­no bio naj­vi­ši funk­ci­o­ner, ne sa­mo da ni­je ka­žnjen, ni bla­go, ne­go je i oslo­bo­đen. Na­rav­no, svi su pod­se­ća­li na to da je oslo­bo­đen Ra­muš Ha­ra­di­naj zbog ne­do­stat­ka do­ka­za. Ali oslo­bo­đen je i Mi­lu­ti­no­vić, zbog ne­do­stat­ka do­ka­za. Dru­go, stav pre­ma tri­bu­na­lu me­ne ne ču­di. I u Sr­bi­ji i u Hr­vat­skoj stav je ta­kav da je to, ov­de, an­ti­srp­ski, a u Hr­vat­skoj, an­ti­hr­vat­ski sud.

Pri­rod­no je da lju­di bra­ne svo­je su­na­rod­ni­ke. A ne ču­dim se da su oni ko­ji su uče­stvo­va­li u vla­sti, kao vla­da­ju­ća par­ti­ja ili ko­a­li­ci­o­ni part­ne­ri, ka­da se to de­ša­va­lo, ne­za­do­volj­ni. To je re­ak­ci­ja ko­ja je nor­mal­na.

Je li sa ovim pre­su­da­ma za­vr­še­na pri­ča o biv­šem re­ži­mu i nje­go­vim po­stup­ci­ma?

Ni­je za­vr­še­na. Za­to što je na de­lu po­mi­re­nje sa biv­šim re­ži­mom i od­bra­na svih spolj­no­po­li­tič­kih po­te­za Slo­bo­da­na Mi­lo­še­vi­ća. Ovo je sa­mo jed­na bol­na epi­zo­da zbog to­ga što se, za raz­li­ku od slu­ča­ja Bo­sne, ne pri­pi­su­je Sr­bi­ji ne­što što su ra­di­li dru­gi ne­go se ra­di o or­ga­ni­ma sa­me dr­ža­ve Sr­bi­je. Da se vra­tim na sam po­če­tak, dr­ža­va je ista: ono što je ra­dio Ti­to, mo­ra­mo sa­da da pla­ća­mo, ono što je ra­dio Mi­lo­še­vić, mo­ra­mo da pla­ća­mo, i ono što bu­du ra­di­li u slu­ča­ju Ko­va­če­vić – mo­ra­će­mo da pla­ća­mo, jer je u oči­ma ino­stran­stva dr­ža­va uvek ista, bi­lo ko da je na vla­sti.

Pro­gla­šen je kri­vim ne­ka­da­šnji dr­žav­ni vrh. Da li će se to do­ve­sti u di­rekt­nu ve­zu sa od­go­vor­no­šću dr­ža­ve?

Što god ura­di pred­stav­nik dr­ža­ve, dr­ža­va je od­go­vor­na. Ako je od­go­vor­na za ba­ga­tel­nu stvar što je vi­ce­kon­zul dao ne­ko­me pa­soš, on­da je po­go­to­vu od­go­vor­na dr­ža­va za ono što su ura­di­li vo­de­ći ge­ne­ra­li, vo­de­ći mi­ni­stri i lju­di sa ovla­šće­njem. Za od­go­vor­nost je va­žno da po­sto­ji de­likt i da se mo­že pri­pi­sa­ti ne­ko­me. Ovo se te­ško mo­že odvo­ji­ti od dr­ža­ve Sr­bi­je.

Ka­ko će ove pre­su­de is­ko­ri­sti­ti ko­sov­ska vlast?

Ona će ih ko­ri­sti­ti, na­rav­no, a is­ko­ri­sti­će je i mno­gi Al­ban­ci, gra­đa­ni Ko­so­va, za po­di­za­nje ne­kih svo­jih zah­te­va. To je u ljud­skoj pri­ro­di – čim se po­ja­vi mo­guć­nost da se ne­što po­li­tič­ki is­ko­ri­sti, bi­će po­ku­ša­ja da se to de­si. Već vi­di­te re­ak­ci­je iz Pri­šti­ne da se to is­ko­ri­sti pr­ven­stve­no ra­di da­ljeg pri­zna­nja ne­za­vi­sno­sti. Ali to bi se de­si­lo i bez ove pre­su­de.