Ta Amerika

Zoran Đorđević

16. 07. 2026. 20:00

Доналд Трамп у Белој кући на промоцији трке гран-при Вашигтона

Sva­ki na­rod u svo­joj spolj­noj po­li­ti­ci pre ili ka­sni­je stig­ne do tre­nut­ka ka­da vi­še ni­je do­volj­no da zna šta pam­ti, već mo­ra da od­lu­či šta že­li da po­sta­ne. Se­ća­nje ču­va do­sto­jan­stvo, ali sa­mo od­lu­ka otva­ra bu­duć­nost. U toj tač­ki, iz­me­đu isto­ri­je ko­ja nas oba­ve­zu­je i vre­me­na ko­je ne če­ka, po­či­nje i ozbilj­na pri­ča o od­no­su Sr­bi­je i Sje­di­nje­nih Ame­rič­kih Dr­ža­va.

Naš od­nos ni­ka­da ni­je bio pra­zna stra­ni­ca ko­ju tre­ba is­pu­ni­ti le­pim re­či­ma, već slo­žen ru­ko­pis od sa­ve­zni­šta­va, raz­o­ča­ra­nja, uza­jam­nog po­što­va­nja i pro­pu­šte­nih šan­si. Taj od­nos ni­ka­da ni­je bio jed­no­sta­van, ali upra­vo za­to mo­že bi­ti va­žan. Jed­no­stav­ni od­no­si pri­pa­da­ju na­ro­di­ma ko­ji ne­ma­ju za­jed­nič­ku te­ži­nu, dok slo­že­ni od­no­si no­se i ne­spo­ra­zu­me i po­što­va­nje, i ra­ne i mo­guć­no­sti. U na­šoj za­jed­nič­koj isto­ri­ji po­sto­je Pu­pin, srp­ska za­sta­va na Be­loj ku­ći i Ha­li­jard, ali po­sto­je i tre­nu­ci du­bo­kih raz­li­ka. Za­to s Ame­ri­kom ne tre­ba go­vo­ri­ti ni je­zi­kom za­no­sa ni je­zi­kom ina­ta. Za­nos kva­ri me­ru, inat kva­ri ko­rist. Pr­vi vo­di u ser­vil­nost, dru­gi u sa­mo­po­vre­đi­va­nje. Zre­la po­li­ti­ka ne bi­ra sa­mo ono če­ga že­li da se se­ća, već pri­hva­ta ce­li­nu, jer sa­mo iz ce­le isti­ne mo­že na­sta­ti ce­lo­vi­to part­ner­stvo.

Ame­ri­ka ni­je sa­mo si­la, ona je si­stem za pre­tva­ra­nje zna­nja u moć, ide­je u in­du­stri­ju, ri­zi­ka u ka­pi­tal, a kri­ze u no­vu or­ga­ni­za­ci­ju. Ko je po­sma­tra sa­mo kao voj­nu i po­li­tič­ku te­ži­nu vi­deo je nje­nu sen­ku, ali ne i nje­no te­ži­šte. Nje­na pra­va sna­ga na­la­zi se u spo­sob­no­sti da uni­ver­zi­tet, la­bo­ra­to­ri­ju, tr­ži­šte, ener­ge­ti­ku, od­bra­nu i in­sti­tu­ci­je spo­ji u isti ci­vi­li­za­cij­ski obra­zac. Sr­bi­ja ne tre­ba da ko­pi­ra taj obra­zac, ni­ti da u nje­mu iz­gu­bi se­be, ali mo­ra da raz­u­me da se bu­duć­nost vi­še ne do­bi­ja sa­mo pre­go­vo­ri­ma, ne­go pri­stu­pom kru­gu pra­vi­la, zna­nja, teh­no­lo­gi­je i za­šti­te. Bli­skost s Ame­ri­kom za­to ni­je pi­ta­nje imi­dža, već pi­ta­nje to­ga ka­kva Sr­bi­ja že­li da po­sta­ne.

Ame­ri­ka je za Sr­bi­ju va­žna ne za­to što od nje tre­ba oče­ki­va­ti sen­ti­men­tal­nost, ne­go za­to što je ona je­dan od ključ­nih cen­ta­ra sve­ta u ko­jem se po­ve­zu­ju zna­nje, teh­no­lo­gi­ja, bez­bed­nost, ka­pi­tal, uni­ver­zi­te­ti i po­li­tič­ki uti­caj. Pri­bli­ža­va­nje tom pro­sto­ru ne zna­či od­ri­ca­nje od sop­stve­nog iden­ti­te­ta. Na­pro­tiv, ozbilj­ne dr­ža­ve ula­ze u ve­li­ka part­ner­stva upra­vo za­to da bi pro­ši­ri­le mo­guć­nost da sa­ču­va­ju se­be. Sa­mo­po­u­zda­nje se ne do­ka­zu­je od­bi­ja­njem sa­rad­nje, već spo­sob­no­šću da se iz sa­rad­nje iz­vu­če ono što ze­mlju či­ni ure­đe­ni­jom, si­gur­ni­jom i sna­žni­jom. Sr­bi­ja je po­sled­njih go­di­na po­ka­za­la da ume da raz­go­va­ra s raz­li­či­tim cen­tri­ma mo­ći, da ču­va sop­stve­ne in­te­re­se i da u slo­že­nim me­đu­na­rod­nim okol­no­sti­ma osta­ne vi­dlji­va i uva­že­na. Ta­kva po­zi­ci­ja ni­je ma­la stvar i ne tre­ba je pot­ce­nji­va­ti. Ali sva­ka do­bro sa­ču­va­na po­zi­ci­ja do­bi­ja pu­ni smi­sao tek kad se pre­tvo­ri u du­go­ro­čan re­zul­tat.

Sle­de­ći ko­rak za­to ni­je pre­kid s do­sa­da­šnjom po­li­ti­kom, već nje­no pri­rod­no sa­zre­va­nje: vi­še in­sti­tu­ci­o­nal­nih ve­za, vi­še stra­te­škog di­ja­lo­ga, vi­še uni­ver­zi­tet­ske i na­uč­ne sa­rad­nje, vi­še za­jed­nič­kog ra­da u ener­ge­ti­ci, di­gi­tal­nim teh­no­lo­gi­ja­ma, bez­bed­no­sti i obra­zo­va­nju. Naj­bo­lji od­no­si iz­me­đu dr­ža­va ni­su oni u ko­ji­ma ne­ma ne­sla­ga­nja, već oni u ko­ji­ma ne­sla­ga­nje ne uni­šta­va sve ono što mo­že bi­ti ko­ri­sno. Sr­bi­ja i Ame­ri­ka ne mo­ra­ju isto gle­da­ti na sva­ko pi­ta­nje da bi za­jed­no gra­di­le ono što je va­žno za na­red­ne ge­ne­ra­ci­je. Upra­vo u to­me se me­ri di­plo­mat­ska zre­lost: da se o te­škim te­ma­ma go­vo­ri mir­no i ar­gu­men­to­va­no, a da se isto­vre­me­no ši­ri pro­stor po­ve­re­nja ta­mo gde in­te­re­si mo­gu da se sret­nu. Za­to nam ni­je po­treb­na ni ide­a­li­zo­va­na Ame­ri­ka ni Ame­ri­ka pre­tvo­re­na u traj­ni pred­met ljut­nje. Po­treb­no nam je tač­no raz­u­me­va­nje Ame­ri­ke. Ve­li­ka si­la ne me­nja svo­ju pri­ro­du za­to što je mi vo­li­mo ili ne vo­li­mo. Ona osta­je ono što je­ste: dr­ža­va in­te­re­sa, in­sti­tu­ci­ja, mo­ći i ino­va­ci­ja. Na na­ma je da u toj či­nje­ni­ci pre­po­zna­mo mo­guć­nost, da po­nu­di­mo po­u­zda­nost i da tra­ži­mo po­što­va­nje. U di­plo­ma­ti­ji se po­što­va­nje ne do­bi­ja po­vi­še­nim to­nom, već do­sled­no­šću, zna­njem i spo­sob­no­šću da part­ner vi­di da pred so­bom ima dr­ža­vu ko­ja zna šta ho­će. U to­me po­seb­no me­sto ima­ju lju­di ko­ji ume­ju da pri­bli­že je­dan svet dru­gom. Pu­pin je upra­vo za­to ve­ći od spo­me­ni­ka ko­ji mu po­di­že­mo. On je raz­u­meo da iz­me­đu dve ze­mlje ne po­sto­ji sa­mo pro­stor iz­me­đu vla­da, već i pro­stor iz­me­đu uni­ver­zi­te­ta, na­uč­ni­ka, pri­vred­ni­ka, umet­ni­ka, stu­de­na­ta i di­ja­spo­re. Ta­kvi mo­sto­vi tra­ju du­že od po­li­tič­kih man­da­ta. Oni stva­ra­ju onu vr­stu po­ve­re­nja ko­ja se ne ru­ši pri pr­vom ne­spo­ra­zu­mu.

Zre­la Sr­bi­ja mo­ra da zna da ka­že gde se ne sla­že, a za­tim da još od­luč­ni­je gra­di sve ono u če­mu se in­te­re­si po­du­da­ra­ju. Naj­bo­lji od­no­si ni­su oni bez ra­na, ne­go oni u ko­ji­ma ra­na vi­še ne upra­vlja sva­kim sle­de­ćim po­te­zom. Ako že­li­mo vr­hun­ske od­no­se s Ame­ri­kom, on­da mo­ra­mo da ih gra­di­mo kao si­stem, a ne kao ras­po­lo­že­nje. To zna­či stra­te­ški di­ja­log, du­go­roč­ni obra­zov­ni pro­gra­mi, za­jed­nič­ki fon­do­vi za ino­va­ci­je, sna­žni­je po­ve­zi­va­nje di­ja­spo­re sa Sr­bi­jom, ener­get­ska sa­rad­nja ko­ja sma­nju­je ra­nji­vost i raz­go­vo­ri u obla­sti bez­bed­no­sti ko­ji će po­ve­ća­ti pred­vi­dlji­vost. Li­de­ri mo­gu da otvo­re vra­ta, ali sa­mo in­sti­tu­ci­je mo­gu da obez­be­de da ona osta­nu otvo­re­na. Ta­kvo part­ner­stvo pri­rod­no pri­bli­ža­va Sr­bi­ju i evrop­skom pro­sto­ru ko­jem pri­pa­da po ge­o­gra­fi­ji, kul­tu­ri i in­te­re­si­ma. Du­blja sa­rad­nja s Ame­ri­kom ne uda­lja­va Sr­bi­ju od Evro­pe, već mo­že da ubr­za nje­no uklju­či­va­nje u svet pra­vi­la, stan­dar­da i si­gur­no­sti u ko­jem ma­le dr­ža­ve naj­vi­še do­bi­ja­ju ka­da su po­u­zda­ne, ure­đe­ne i stra­te­ški ja­sne. To ni­je iz­bor pro­tiv bi­lo ko­ga. To je iz­bor za ve­ću si­gur­nost sop­stve­nog na­ro­da.

Na kra­ju, Sr­bi­ja ne po­sta­je ozbilj­na dr­ža­va on­da ka­da je ve­li­ka si­la po­hva­li, ne­go ka­da ve­li­ka si­la shva­ti da bez nje ne­ke stva­ri vi­še ne mo­že la­ko da za­vr­ši. Tu po­či­nje pra­vo po­što­va­nje. Sr­bi­ja za­to ne tre­ba da tra­ži od Ame­ri­ke lju­bav, već od­nos u ko­jem će nje­na tre­zve­nost bi­ti ce­nje­na, nje­na po­u­zda­nost tra­že­na, a njen in­te­res do­volj­no ja­sno ob­li­ko­van da ga dru­gi mo­gu uva­ži­ti. Pra­va me­ra srp­sko-ame­rič­kih od­no­sa ne­će bi­ti u bro­ju sve­ča­nih re­či, već u to­me ko­li­ko smo za­jed­no iz­gra­di­li stva­ri ko­je će tra­ja­ti i ka­da da­na­šnji ak­te­ri vi­še ne bu­du na sce­ni. Sr­bi­ja da­nas ima ret­ku pri­li­ku da svo­je isto­rij­sko pam­će­nje pre­tvo­ri u po­li­tič­ki ka­pi­tal, a svoj me­đu­na­rod­ni po­lo­žaj u traj­nu pred­nost. U voz ko­ji se zo­ve Ame­ri­ka Sr­bi­ja ne sme da uđe kao put­nik ko­ji pi­ta ku­da se ide, već kao dr­ža­va ko­ja zna gde že­li da stig­ne: u Evrop­sku uni­ju, ši­ri krug bez­bed­no­sti i me­đu ure­đe­ne ze­mlje ko­je ne tra­že za­šti­tu od isto­ri­je. Jer na­rod ko­ji ne­ma od­re­di­šte po­sta­je tu­đa sta­ni­ca, a dr­ža­va ko­ja zna svoj cilj pre­sta­je da bu­de pred­met tu­đih od­lu­ka i po­sta­je či­ni­lac sop­stve­ne bu­duć­no­sti.

*Biv­ši mi­ni­star