Rovovska borba protiv vrana na bostaništima
Панчевачки бостанџије бране усеве од најезде врана (Фото/лична архива)
Dok povrtare boli glava zbog suše u južnobanatskim povrtnjacima, oni koji gaje lubenice kažu da su zadovoljni prvim ovogodišnjim rodom. Razlog leži u činjenici, priča za „Politiku” Jovanka Manailović, da bostan voli sušu, a ne voli padavine.
„Za razliku od drugih kultura, kod lubenica i dinja zalivanje skroz pomaže i mi tako potpuno kontrolišemo količinu vlage, koja je, naravno, neophodna, kako bi bostan bio sočan. Ovo su, ipak, tek prve količine i kvalitet je solidan, s obzirom na to da su u aprilu bolovale dok su tek bile usađene. Uhvatio ih je hladan talas, pa su listovi požuteli, ali smo intervenisali prihranom i zaštitom i izvukle su se. Prvi plodovi su srednje veličine i tek će biti onih kapitalnih primeraka”, priča Jovanka.
„Sezona je lepo počela, a onda su se stvari zakomplikovale”, dodaje Luka, podmladak Manailovića, koji je rame uz rame sa majkom i ocem. Oni u ovogodišnjoj kampanji uzgoja lubenica imaju i nešto manje dinja u povrtarskom delu ataru Banatskog Brestovca.
Priča se iz godinu u godinu ponavlja. Klima se i u rodnom Bantu promenila, pa su ove bostandžije iz komšijskog Bavaništa eksperimentisale. Pojačali su površine, i to tako što su češće postavljali rasad, ali je ostala stara muka sa nezvanim gostima – vranama.
„Naravno, ptica ima na poljima, uvek su tu, ali su baš navalile na naše lubenice. Toliko su se osilile da otkinu sasvim mali plod sa vreže i eto ih kako se časte. Zato smo još prošle godine, pored zaplašivanja starim metodama, strašilima i ’zmajevima’ koji lelujaju na vetru, uveli ’topove’ s tajmerom programiranim da pucaju u određenim razmacima. Kako je bila slaba vajda, sada smo se pojačali novim instrumentima na solarnu energiju, koji se okreću u svim pravcima i ispuštaju zvukove, pa ćemo videti. Bojimo se da će se pametne vrane i na to brzo navići, jer smo ih zaticali kako se između dva napada odmaraju upravo na našim strašilima”, objašnjava Luka Manailović.
Pa i tu nije kraj srodnoj grupi problema na terenu. Kako priroda nije dovoljna, a zasadi se moraju neprestano zalivati i tu nepozvane gošće prave štetu, bušeći razvučena creva za navodnjavanje. Sadu su im Manailovići doskočili, tako što su rasprskivače postavili u zemlju, na pet santimetara ispod površine, što jeste dodatni posao, ali se na sreću i to danas radi mašinski.
Takođe, čudljivi vremenski uslovi tražili su četiri do pet prskanja zaštitnim sredstvima, koja su jesu poskupela, no ovi proizvođači više ni ne prave neku računicu, jer je to neizbežan trošak, pored onog za seme, foliju, kapaljke, đubrivo i naftu.
„Ali je zato cena bostana pala. Prošle godine smo startovali sa 80, sada je naša, inače jača od konkurencije 60 dinara, dok u marketima kilogram ide još niže, do 30 dinara. Kako je to moguće, ne znam, ali se moramo vladati prema ostalima. Mnogo je nakupaca, a određivanje cena počinje još na kvantašu.
Na pijaci koliko je nas proizvođača, toliko je i preprodavaca i te komšije ovde diktiraju cene, a moraš da budeš konkurentan. Jedino što nam ide naruku je to što naše parcele nisu naizvolte, uz put, pa su nas bar lopovi zaobišli, a inače nas prate i tačno znaju kome kada rod dospeva”.