Rovovska borba protiv vrana na bostaništima

17. 07. 2026. 17:13

Панчевачки бостанџије бране усеве од најезде врана (Фото/лична архива)

Dok po­vr­ta­re bo­li gla­va zbog su­še u ju­žno­ba­nat­skim po­vrt­nja­ci­ma, oni ko­ji ga­je lu­be­ni­ce ka­žu da su za­do­volj­ni pr­vim ovo­go­di­šnjim ro­dom. Raz­log le­ži u či­nje­ni­ci, pri­ča za „Po­li­ti­ku” Jo­van­ka Ma­na­i­lo­vić, da bo­stan vo­li su­šu, a ne vo­li pa­da­vi­ne.

„Za raz­li­ku od dru­gih kul­tu­ra, kod lu­be­ni­ca i di­nja za­li­va­nje skroz po­ma­že i mi ta­ko pot­pu­no kon­tro­li­še­mo ko­li­či­nu vla­ge, ko­ja je, na­rav­no, neo­p­hod­na, ka­ko bi bo­stan bio so­čan. Ovo su, ipak, tek pr­ve ko­li­či­ne i kva­li­tet je so­li­dan, s ob­zi­rom na to da su u apri­lu bo­lo­va­le dok su tek bi­le usa­đe­ne. Uhva­tio ih je hla­dan ta­las, pa su li­sto­vi po­žu­te­li, ali smo in­ter­ve­ni­sa­li pri­hra­nom i za­šti­tom i iz­vu­kle su se. Pr­vi plo­do­vi su sred­nje ve­li­či­ne i tek će bi­ti onih ka­pi­tal­nih pri­me­ra­ka”, pri­ča Jo­van­ka.

„Se­zo­na je le­po po­če­la, a on­da su se stva­ri za­kom­pli­ko­va­le”, do­da­je Lu­ka, pod­mla­dak Manailovića, ko­ji je ra­me uz ra­me sa maj­kom i ocem. Oni u ovo­go­di­šnjoj kam­pa­nji uz­go­ja lu­be­ni­ca ima­ju i ne­što ma­nje di­nja u po­vr­tar­skom de­lu ata­ru Ba­nat­skog Bre­stov­ca.

Pri­ča se iz go­di­nu u go­di­nu po­na­vlja. Kli­ma se i u rod­nom Ban­tu pro­me­ni­la, pa su ove bo­stan­dži­je iz kom­šij­skog Ba­va­ni­šta eks­pe­ri­men­ti­sa­le. Po­ja­ča­li su po­vr­ši­ne, i to ta­ko što su če­šće po­sta­vlja­li ra­sad, ali je osta­la sta­ra mu­ka sa ne­zva­nim go­sti­ma – vra­na­ma.

„Na­rav­no, pti­ca ima na po­lji­ma, uvek su tu, ali su baš na­va­li­le na na­še lu­be­ni­ce. To­li­ko su se osi­li­le da ot­ki­nu sa­svim ma­li plod sa vre­že i eto ih ka­ko se ča­ste. Za­to smo još pro­šle go­di­ne, po­red za­pla­ši­va­nja sta­rim me­to­da­ma, stra­ši­li­ma i ’zma­je­vi­ma’ ko­ji le­lu­ja­ju na ve­tru, uve­li ’to­po­ve’ s taj­me­rom pro­gra­mi­ra­nim da pu­ca­ju u od­re­đe­nim raz­ma­ci­ma. Ka­ko je bi­la sla­ba vaj­da, sa­da smo se po­ja­ča­li no­vim in­stru­men­ti­ma na so­lar­nu ener­gi­ju, ko­ji se okre­ću u svim prav­ci­ma i is­pu­šta­ju zvu­ko­ve, pa će­mo vi­de­ti. Bo­ji­mo se da će se pa­met­ne vra­ne i na to br­zo na­vi­ći, jer smo ih za­ti­ca­li ka­ko se iz­me­đu dva na­pa­da od­ma­ra­ju upra­vo na na­šim stra­ši­li­ma”, ob­ja­šnja­va Lu­ka Ma­na­i­lo­vić.

Pa i tu ni­je kraj srod­noj gru­pi pro­ble­ma na te­re­nu. Ka­ko pri­ro­da ni­je do­volj­na, a za­sa­di se mo­ra­ju ne­pre­sta­no za­li­va­ti i tu ne­po­zva­ne go­šće pra­ve šte­tu, bu­še­ći raz­vu­če­na cre­va za na­vod­nja­va­nje. Sa­du su im Ma­na­i­lo­vi­ći do­sko­či­li, ta­ko što su ras­pr­ski­va­če po­sta­vi­li u ze­mlju, na pet san­ti­me­ta­ra is­pod po­vr­ši­ne, što je­ste do­dat­ni po­sao, ali se na sre­ću i to da­nas ra­di ma­šin­ski.

Ta­ko­đe, ču­dlji­vi vre­men­ski uslo­vi tra­ži­li su če­ti­ri do pet pr­ska­nja za­štit­nim sred­stvi­ma, ko­ja su je­su po­sku­pe­la, no ovi pro­iz­vo­đa­či vi­še ni ne pra­ve ne­ku ra­ču­ni­cu, jer je to ne­iz­be­žan tro­šak, po­red onog za se­me, fo­li­ju, ka­palj­ke, đu­bri­vo i naf­tu.

„Ali je za­to ce­na bo­sta­na pa­la. Pro­šle go­di­ne smo star­to­va­li sa 80, sa­da je na­ša, ina­če ja­ča od kon­ku­ren­ci­je 60 di­na­ra, dok u mar­ke­ti­ma ki­lo­gram ide još ni­že, do 30 di­na­ra. Ka­ko je to mo­gu­će, ne znam, ali se mo­ra­mo vla­da­ti pre­ma osta­li­ma. Mno­go je na­ku­pa­ca, a od­re­đi­va­nje ce­na po­či­nje još na kvan­ta­šu.

Na pi­ja­ci ko­li­ko je nas pro­iz­vo­đa­ča, to­li­ko je i pre­pro­da­va­ca i te kom­ši­je ov­de dik­ti­ra­ju ce­ne, a mo­raš da bu­deš kon­ku­ren­tan. Je­di­no što nam ide na­ru­ku je to što na­še par­ce­le ni­su na­iz­vol­te, uz put, pa su nas bar lo­po­vi za­o­bi­šli, a ina­če nas pra­te i tač­no zna­ju ko­me ka­da rod do­spe­va”.