Linija koja prethodi vremenu
Изложба Уроша Тошковића, под називом „Линија која претходи времену” (Фото/Н.Трифић)
Izložba crteža proslavljenog crnogorskog i jugoslovenskog umetnika Uroša Toškovića, pod nazivom „Linija koja prethodi vremenu”, otvorena je u Galeriji Sinagoga u Nišu i trajaće do početka avgusta.
Toškovićeva dela prvi put su samostalno izložena u Nišu, a postavku čini pedeset radova iz svih faza njegovog stvaralaštva.
– Izložba „Linija koja prethodi vremenu” Uroša Toškovića, u Galeriji Sinagoga, priređuje se nakon što je bila pred beogradskom publikom u Galeriji RTS. Zahvaljujući kolegama, kustosima i njihovoj želji da se sa stvaralaštvom ovog autora upozna publika širom Srbije, izložba je došla do našeg grada – rekla je Emilija Ćoćić Bilić ispred Galerije savremene likovne umetnosti u Nišu.
Po oceni kritičara, Tošković je bio jedan od najboljih crtača druge polovine 20. veka, likovni filozof koji je prkosio društvenim konvencijama, komercijalizaciji umetnosti i neprimerenoj eksploataciji čoveka.
Tošković nije samo stvarao umetnost – on je živeo umetnost. I tih, i bučan, i nenametljiv, i namerno upadljiv u isto vreme. Po mišljenju savremenika, bilo je teško napraviti razliku između njegovog stvaralačkog izraza kao čulno vidljive kategorije i njegovog dubokog unutrašnjeg prožimanja umetnosti. Najpravilnije je reći da je Tošković bio lična personifikacija svoje umetnosti. Bio je sam svoje najbolje delo i najbolja kreacija, umetnost koja hoda i diše.
Rođen je u Pelevom Brijegu pored Podgorice 1932. godine. Mladost je proveo u Podgorici, Herceg Novom i Beogradu. U Herceg Novom završio je Srednju umetničku školu, dok je u Beogradu 1956. godine diplomirao na Akademiji umetnosti u klasi profesora Marka Čelebonovića.
Odmah nakon diplomiranja, kao stipendista francuske vlade odlazi u Pariz, gde završava Školu lepih umetnosti kod slavnog profesora Morisa Brijanšona.
U Parizu je živeo pune dve decenije, sve do 1976. godine. Sarađivao je sa Pikasom, Dalijem i Joneskom. Drugovao je sa Sartrom, Belmondom, Vaskom Popom i Borom Pekićem.
Pikaso na njega nije ostavio naročit utisak. „Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali oči žive kao revolver, no sve u svemu, obično jado”, govorio je kasnije.
Nakon Pariza preselio se u Sjedinjene Američke Države, a potom se vratio u Beograd, dok je starost dočekao u Crnoj Gori, u Podgorici i Baru. Deo života proveo je po hotelima, a deo na ulici, često i ispod mostova, preživljavajući od teškog rada i milostinje. Takva sudbina pratila ga je u svakom gradu. Preminuo je u Podgorici 2019. godine.
„Da ne bih umro od gladi, kupao sam mrtvace, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa sobom”, rekao je u jednom od poslednjih intervjua datog za portal „Fenomeni” 2016. godine.
Osim po likovnim dostignućima, Tošković će ostati upamćen i po glasnom protivljenju da umetnost bude deo globalnog cirkusa i celokupne industrije spektakla. Kritikovao je kolege koje su zarad novca i prividne slave pristajale na ulogu „fikusa” u političkim i medijskim igrokazima. Kritikovao je, takođe, galeriste, izdavače i takozvane menadžere u kulturi, smatrajući ih delimično odgovornim zbog toga što je umetnost u savremenom svetu izgubila svoju svrhu.
Otvoreno je govorio o gladi i siromaštvu, o suicidnim mislima, o seksualnim temama i položaju žene u društvu. Pre trideset godina kao prilično avangardan odjeknuo je njegov javno iznet stav: „da se nada društvu potpune muško-ženske ravnopravnosti i da bi žene zbog toga i zbog ličnog dostojanstva trebalo da zadrže prezime nakon udaje”.
Svojim životom bio je dokaz da su ljudi poput njega često dragoceni u civilizacijskom smislu, ali su sistemski neupotrebljivi. To nije lokalna priča, već globalni fenomen. U koji kalup politički, ideološki, a pogotovo tržišno-potrošački smestiti čoveka koji je uporno odbijao da između umetnosti i bilo koje druge robe na tržištu stavi znak jednakosti?
Odgovore na ova pitanja, koja možda zadiru u samu srž egzistencijalizma, sigurno nećemo dobiti u narednih mesec dana u Nišu. Međutim, u tom periodu, ljubitelji likovne umetnosti grada na jugu moći će da uživaju u izloženim radovima vrsnog umetnika čija zvezda nije ugašena njegovom ovozemaljskom smrću.
Štaviše, tek je zasijala i tek će sijati.