Lekovita voda manastira Zočište

Politika onlajn

22. 07. 2026. 15:30

Обновљени манастир Зочиште (Фото: „Википедија”/Pawel Cecha)

Manastir Zočište, u Orahovcu na Kosovu i Metohiji, posvećen je svetiteljima, narodnim vidarima Kozmi i Damjanu. Ova dvojica sveštenika-lekara učinila su prve zapisane korake u narodnoj medicini i narod ih je kasnije slavio kao svece.

Rani podaci o manastiru potiču iz 1327. godine, prema pisanoj povelji kralja Stefana Dečanskog kojom se daruju imanja Hilandaru, gde se pominje crkva Zočište, s okolinom.

Crkva je podignuta u blizini čudotvornog vrela poznatog još iz rimskog doba, izvora lekovite vode koja vekovima leči vid i bolesti očiju, a nešto kasnije i sam manastir, čije relikvije takođe imaju isceliteljsku moć.

Manastir je bio važno stecište pravoslavnih vernika i iznedrio je mnoge sveštenike koji su čuvali i okupljali srpski narod, a kasnije službovali na Hilandaru. Pamtim posetu Hilandaru 1996. godine i sveštenika koji nas je ispovedio.

Nažalost, manastir je 1999. godine miniran i uništen od strane OVK, Albanaca. Nestankom manastira i nakon što je porušeno groblje, srpski narod se odselio na razne strane. Ostalo je samo nekoliko kuća onih koji nisu imali gde da odu i ruševine koje je bilo teško gledati. Neki izvori govore da je jedan stari Albanac upozorio sveštenike o nameri OVK pa su oni dva-tri dana pre rušenja sakupili važnije relikvije i preneli ih u Gračanicu.

Do tada, taj izvor i prirodni lek koristili su jednako i Srbi i Albanci, tražeći mir i isceljenje za oči.

Tišina i tuga trajali su do 2004. godine, kada je manastir obnovljen, kada su vraćeni originalno kamenje i prvobitni izgled. Nažalost, mnoge freske i zapisi zauvek su izgubljeni.

Od Srba se malo ko vratio. Dolaze samo na zadušnice i velike praznike, da obiđu mesto rođenja. Sada nemaju ni groblje. Albanci retko dolaze, ali i kada dođu, Srbi izlaze iz crkve jer ne mogu da zaborave teror i rušenje.

Jednog leta pre nekoliko godina, u porti manastira Zočište pojavio se jedan Albanac sa tri mlade devojke, svoje ćerke. Najmlađa od njih bila je slabovida i bili su na izvoru da se umije i da natoče vodu. Albanac je prišao mladom monahu i pitao da li mogu da uđu, da posete i crkvu. Monah je to sa zadovoljstvom potvrdio rekavši da su vrata manastira svima otvorena.

Po izlasku iz crkve, u hladu lipe Albanca su čekali kafa, ratluk i čaša vode. Ćutao je neko vreme, a onda tiho progovorio da je bio u OVK i da je učestvovao i u miniranju manastira. Danas mu je teško i žao zbog toga. Samo je rekao: „Šta ćeš, ratno vreme...”

Monah je ćuteći slušao, zatim se lagano podigao i bez reči spustio devojčici ruku na kosu, poželeo da ozdravi i da dođe opet. Rekao je da se to sa vodom ponovi bar sedam puta, a on će se pomoliti za njeno ozdravljenje, izgovarajući njeno ime na jutarnjoj liturgiji.

Od davnina naš narod zna da se verski objekti i svetinje ne skrnave i ne ruše. Oni su iskonska potreba ljudi, odabrana mesta, oni leče, umiruju, vraćaju nadu i ljude na pravi put, oni su mesta gde se veruje i prašta, mesta na kojima se može učiti o životu, a život je jedna ogromna knjiga koju večito treba proučavati.

Prema kazivanju inženjera Simića priredio

Mihailo Grujičić,

Beograd