Politički okršaj na gasnom terenu

06. 03. 2009. 22:00

Ривали: Ју­шчен­ко и Ти­мо­шен­ко­ва

ANALIZA VESTI
Ukrajina je juče odahnula. Rusiji je isplaćen dug za gas isporučen tokom februara, a opasnost od novog smrzavanja i bruke pred zapadnim partnerima je minula. Barem do aprila, kada pristigne novi račun – za energente isporučene tokom marta.

U međuvremenu, borba između predsednika Viktora Juščenka i premijerke Julije Timošenko vraća se na prirodni teren – u sferu politike. A tu stvari poprimaju možda i neočekivani obrt. Naime, kako piše nemački list „Di prese”, sve je više Ukrajinaca kojima je već svega dosta, i koji dižu glas – „protiv svih!”.

Obnavljanje „narandžaste koalicije”, po okončanju vanrednih parlamentarnih izbora 2007, nije dalo ništa bolji rezultat od onoga iz vremena njenog stvaranja 2004-05. Juščenko i Timošenkova su, očigledno, i dalje orni da se bore za prevlast pa makar i „do poslednjeg Ukrajinca”.

Najnoviji, upravo okončani, gasni sukob ni po čemu nije nosio karakter prethodnog, rusko-ukrajinskog. Ovaj put je sve svedeno na domaći teren, tačnije, na obračun predsednika i premijera. Ukrajinu, naime, naredne godine očekuju novi izbori za šefa države. Otpočinjanje predizborne kampanje već sada, naizgled, čini se preuranjeno. Međutim, u situaciji kada je privreda zemlje na kolenima, nezaposlenost u vrtoglavom porastu, domaća valuta obezvređena za 40 procenata, uvoz drastično smanjen (a samim tim i priliv para u državnu kasu), a uslovi života prosečnih građana sve bliže ivici izdržljivosti – traži se spasilac.

Tu ulogu bi da odigraju i Juščenko kojeg, na njegovu nesreću, podržava manje od 10 odsto Ukrajinaca, i Timošenkova, koja može da računa na glasove nešto više od tridesetak procenata birača, pa i Viktor Janukovič, lider Partije regiona i političar sa najvišim rejtingom u zemlji, mada ne i dovoljnim da sam vodi igru.

Ono što je već sada izvesno, jeste da u predstojećoj trci za predsedničku fotelju Juščenko nema ozbiljnijih izgleda. Možda ambicije aktuelnog šefa države i ne bi išle u pomenutom pravcu da se on još iz vremena „narandžaste revolucije” ne nalazi u poziciji taoca zapadnih interesa.

U „narandžasti projekat” je, iz inostranstva, uloženo mnogo para, direktno i indirektno, i sve je obećavalo da će Ukrajina konačno napustiti strateškog partnera Rusiju i pridružiti se NATO-u i Evropskoj uniji. Okolnosti su, međutim, mnogo šta poremetile: Rusija se pokazala kao mnogo žilaviji igrač, Evropljani su shvatili da „narandžasta revolucija” korist donosi, isključivo, Sjedinjenim Američkim Državama, a onda je i svetski finansijski sistem krenuo nizbrdo...

Uz sve pomenuto, zemlji preti raskol na zapadni i istočni deo. Sve je više Ukrajinaca spremnih da dignu ruke od suživota preko Dnjepra po sistemu: „samo da se sve što pre okonča”. Ovakav, u suštini opasan, stav mogao bi da bude ključan i za narednu predizbornu kampanju. Jednako kao već pomenuti stav – „protiv svih”.

Upravo u tom svetlu treba posmatrati i upad pripadnika Ukrajinske službe bezbednosti (SBU) u kijevsku centralu „Naftogasa” i njemu podređene kompanije „Ukrtransgas” (u sredu i četvrtak). SBU je, naime, pod direktnom kontrolom Juščenka, a u pitanju je kolač vredan više od milijardu dolara. Ko ga se dočepa obezbediće veliku prednost za izbornu kampanju. Do daljnjeg, u rukama je Julije Timošenko.

S. Samardžija