Čvr­sta ru­ka zbog besparice

07. 03. 2009. 22:00

Za di­rek­tor­ku Za­vo­da za zdrav­stve­no osi­gu­ra­nje Sr­bi­je, Sve­tla­nu Vu­kaj­lo­vić, osmi mart je mno­go vi­še od Da­na že­na i nje­go­ve sim­bo­li­ke oli­če­ne u ka­ran­fi­lu i in­stant pa­žnji lep­šem po­lu. Upra­vo na taj dan, pre tač­no pet go­di­na, do­šla je na če­lo Re­pu­blič­kog za­vo­da za zdrav­stve­no osi­gu­ra­nje. U tom ča­su ano­nim­na, ova ti­ha a, is­po­sta­vi­će se, ener­gič­na že­na, Be­o­gra­đan­ka, prav­nik, vr­lo br­zo je po­sta­la po­zna­ta jer „zdrav­stve­nu ka­su” ni­je otva­ra­la la­ko, na po­ziv ne­kog po­li­ti­ča­ra, po­sle pi­sa­nja me­di­ja ili na in­si­sti­ra­nje le­ka­ra. Na funk­ci­ju je po­sta­vlje­na kao ne­stra­nač­ka lič­nost, a ni da­nas, is­ti­če, ni­je član ni­jed­ne po­li­tič­ke stran­ke ili par­ti­je. Iz­ne­na­đe­nje što se pri­hva­ti­la me­sta di­rek­to­ra zdrav­stve­ne ka­se bi­lo je tim ve­će što je Sve­tla­na Vu­kaj­lo­vić na ovu funk­ci­ju sti­gla s me­sta za­me­ni­ka di­rek­to­ra Del­ta osi­gu­ra­nja, za­du­že­nog za raz­voj, a pre to­ga je 12 go­di­na bi­la na ra­znim po­zi­ci­ja­ma u kom­pa­ni­ji Cep­ter, iz ko­je je oti­šla s me­sta ge­ne­ral­nog di­rek­to­ra Cep­ter osi­gu­ra­nja.

Od ukup­no 18 di­rek­to­ra u isto­ri­ji Za­vo­da za osi­gu­ra­nje Sve­tla­na Vu­kaj­lo­vić je pr­va že­na. Ma ko­li­ko gla­sno i ube­dlji­vo pri­ča­li da su že­ne u Sr­bi­ji sve pri­sut­ni­je na od­go­vor­nim i ključ­nim funk­ci­ja­ma, da se po­štu­je rod­na rav­no­prav­nost, pri­pad­ni­ce lep­šeg po­la ko­je ru­ko­vo­de ve­li­kim ko­lek­ti­vi­ma ipak su iz­u­ze­tak. Do­kaz: na ne­dav­nom sa­stan­ku kod pred­sed­ni­ka Bo­ri­sa Ta­di­ća o tre­nut­noj fi­nan­sij­skoj si­tu­a­ci­ji i eko­nom­skoj kri­zi me­đu di­rek­to­ri­ma jav­nih pred­u­ze­ća, me­đu vi­še od 30 pri­sut­nih, Sve­tla­na je bi­la je­di­na že­na.

Ka­ko ste se od­u­či­li da pri­hva­ti­te me­sto di­rek­to­ra Fon­da zdrav­stve­nog osi­gu­ra­nja, ku­će ko­ja je u tom ča­su ima­la dva­de­set mi­li­jar­di di­na­ra du­go­va­nja?

Me­sec da­na sam bi­la u ve­o­ma ve­li­koj di­le­mi da li da pri­hva­tim po­nu­du ko­ja je sti­gla od pro­fe­so­ra Mi­lo­sa­vlje­vi­ća, mi­ni­stra zdra­vlja, ko­ji je me je po­slov­no po­zna­vao, a po­zvao me je kao ne­stra­nač­ku lič­nost, kao ne­kog ko je van po­li­ti­ke, ko je čist pro­fe­si­o­na­lac…

On­da ste to za­me­ni­li za „vru­ću” sto­li­cu?

Ta po­zi­ci­ja je slo­vi­la za jed­nu za­pr­lja­nu funk­ci­ju za­to što je ne­ko­li­ko pret­hod­nih di­rek­to­ra ima­lo pro­ble­ma sa za­ko­nom i sa ove po­zi­ci­je su oti­šli di­rekt­no u za­tvor. Sve i sve­mu, to je bi­la jed­na ozlo­gla­še­na funk­ci­ja i baš za­to je bi­la iza­zov.

Ka­kav je bio Vaš pr­vi uti­sak ka­da ste sti­gli na no­vu funk­ci­ju?

Bi­la sam, mo­gu da ka­žem, pot­pu­no šo­ki­ra­na. Pr­vo, sa­mom in­sti­tu­ci­jom ko­ja je pro­sto odi­sa­la so­ci­ja­li­zmom i so­ci­ja­li­stič­kim upra­vlja­njem. Dru­gi šok je usle­dio ka­da sam u sek­to­ru za in­for­ma­tič­ku teh­no­lo­gi­ju za­te­kla dva čo­ve­ka od 70 go­di­na, a zna se da ova teh­no­lo­gi­ja zah­te­va mla­de lju­de jer je naj­po­dlo­žni­ja pro­me­na­ma.

Ko­je pro­ble­me ste za­te­kli?

Za­vod uop­šte ni­je imao in­for­ma­tič­ki si­stem. Ni­je se zna­lo ko su osi­gu­ra­ni­ci, ko­li­ko ih ima, ni­je se zna­lo na ko­ji na­čin i ku­da se od­li­va no­vac osi­gu­ra­ni­ka. Bo­lo­va­nja su ta­da od­no­si­la 12 od­sto bu­dže­ta, a ka­da bih za­tra­ži­la ana­li­zu bo­lo­va­nja, če­ka­la bih me­sec da­na. Ceo si­stem je bio okre­nut na­o­pač­ke. Li­sta le­ko­va ni­je me­nja­na go­di­na­ma i sa­dr­ža­va­la je ma­li broj le­ko­va. Sve što tri le­ka­ra pot­pi­šu, pa­ci­jent je ku­po­vao i on­da je to sti­za­lo na re­fun­da­ci­ju, pri če­mu je Za­vod taj lek, po­ma­ga­lo ili pejs­mej­ker pla­ćao tri pu­ta vi­še.

Da li je opre­de­lje­nje da nov­cem iz zdrav­stve­nog fon­da upra­vlja­ju le­ka­ri ili lju­di iza­bra­ni „po po­li­tič­kom klju­ču”, što je pre Va­šeg do­la­ska bi­la usta­lje­na prak­sa, bi­lo po­gre­šno?

Ko­lek­tiv je imao vi­še že­na, ali ru­ko­vo­de­ći ka­dar je uvek bio mu­ški i pre me­ne to su za­i­sta bi­le po­li­tič­ke funk­ci­je. Na nji­ma su bi­li uglav­nom le­ka­ri ko­ji, po me­ni, ne po­se­du­ju do­volj­no zna­nja za ru­ko­vo­đe­njem ovom in­sti­tu­ci­jom, jer se ona pre sve­ga ba­vi pra­vom i fi­nan­si­ja­ma. Na­rav­no da je me­di­cin­sko zna­nje bi­tan seg­ment, ali ni­je pri­o­ri­tet. Na pri­mer, ka­da pri­ča­mo o le­ko­vi­ma, je­ste bit­no či­me lju­di tre­ba da se le­če, ali za to po­sto­je struč­ne ko­mi­si­je ko­je od­re­đu­ju neo­p­hod­ne le­ko­ve. Me­đu­tim, mo­ra da se ura­di „de­be­la” pro­ce­na šta Za­vod od to­ga mo­že da pla­ti.

Prav­nik ste po obra­zo­va­nju, ali ko­li­ko ste za ovih pet go­di­na mo­ra­li da po­ma­lo bu­de­te i me­di­ci­nar, da na­u­či­te o le­ko­vi­ma, o slo­že­nim ope­ra­ci­ja­ma, o le­če­nju di­ja­be­te­sa i naj­bo­ljim in­su­li­ni­ma?

Na­rav­no, ne bih mo­gla da le­čim lju­de, ali sam ve­o­ma mno­go na­u­či­la o le­ko­vi­ma, o ugrad­nom ma­te­ri­ja­lu, o sve­mu ono­me što je na ne­ki na­čin fi­nan­sij­ska opa­snost. To mo­ra­te da na­u­či­te da bi­ste s le­ka­ri­ma mo­gli da raz­go­va­ra­te. Ka­da sam do­šla na ovo me­sto mi­ni­star zdra­vlja mi je re­kao ka­ko su nam po­treb­ni le­ko­vi za on­ko­lo­gi­ju, ka­ko tre­ba „ovo i ono”, a ja sam od­go­vo­ri­la da se sla­žem sa svim tim, ali i pi­ta­la ko će to da pla­ti. Zdrav­stvo mno­go ko­šta, a mi mo­že­mo da po­tro­ši­mo sa­mo ono­li­ko ko­li­ko ima­mo. Fi­nan­sij­ska odr­ži­vost je ne­što što je pri­o­ri­tet.

Za­po­sle­ni u zdrav­stvu i far­ma­ce­ut­skoj pri­vre­di ka­žu da ste „čvr­ste ru­ke” ka­da de­li­te no­vac iz zdrav­stve­ne ka­se?

Je­sam, ap­so­lut­no! Ovaj si­stem je sli­čan kuć­nom bu­dže­tu: zna­te da po­ro­di­ci mo­ra­te da obez­be­di­te mno­go stva­ri i obič­no je že­na ta ko­ja ras­po­re­đu­je ono či­me se ras­po­la­že. Zna­či, iako va­šoj de­ci tre­ba i ovo i ono, mo­ra­te da utvr­di­te pri­o­ri­te­te. Slič­no mo­ra­te da raz­mi­šlja­te i u Fon­du, da utvr­di­te pri­o­ri­te­te jer ste si­ro­ma­šni i mo­ra­te vi­de­ti šta ima naj­vi­še oprav­da­nja. Na­rav­no, sva­ki pro­blem u zdrav­stvu raz­ma­tra struč­na ko­mi­si­ja. Za od­re­đe­ne pred­lo­ge i ono što ima smi­sla, što se mo­že po­kri­ti uvek će se na­ći raz­u­me­va­nje u Fon­du.

Da li je bi­lo pri­ti­sa­ka da ne­što pla­ti­te, a u ka­si za to ne­ma pa­ra? Ka­ko ste se ose­ća­li ka­da je biv­ši mi­ni­star Jo­čić po­sle sa­o­bra­ćaj­ne ne­sre­će oti­šao na le­če­nje u jed­nu sku­pu švaj­car­sku kli­ni­ku?

To le­če­nje za Jo­či­ća ni­je pla­tio Fond. Ina­če, ot­por­na sam na pri­ti­ske i ni­ko me ne vu­če za ru­kav. Bu­de tu i ta­mo ne­kih. Po­zo­vu i ka­žu: „Ja sam po­sla­nik”, a ja ka­žem: „Do­bro i…”.

Za me­ne je sva­ki osi­gu­ra­nik jed­nak u svo­jim pra­vi­ma i iza ta­kvog sta­va sto­jim jer svi smo u bo­le­sti isti. Ne­ma po­tre­be da bi­lo ko ko­ga vu­če za ru­kav jer se na po­čet­ku go­di­ne do­ne­se pred­ra­čun i sva­ki di­rek­tor zna či­me će da ras­po­la­že.

Ka­da će pla­te le­ka­ra u Sr­bi­ji bi­ti ve­će?

Eto, gde nas ne raz­u­me­te. Fond zdrav­stve­nog osi­gu­ra­nja ras­po­la­že sa ono­li­ko pa­ra ko­li­ko osi­gu­ra­ni­ci sa­mi iz­dvo­je iz svo­jih za­ra­da. Mi oda­tle mo­ra­mo da fi­nan­si­ra­mo i pla­te zdrav­stve­nih rad­ni­ka, i le­ko­ve, za­tim, ugrad­ni ma­te­ri­jal, bo­lo­va­nja… Le­kar spe­ci­ja­li­sta u bol­ni­ci, s de­žur­stvi­ma, mo­že da za­ra­di 100.000 di­na­ra. Svi se sla­že­mo da le­ka­ri tre­ba da ima­ju ve­ću pla­tu, ali to ne mo­že­mo da pla­ti­mo jer sa­mo mi­li­on i ne­što hi­lja­da lju­di ra­di u Sr­bi­ji. Ne po­sto­ji mo­guć­nost da se uve­ća pri­hod Fon­da.

Šta sma­tra­te naj­ve­ćim uspe­hom u pet go­di­na ra­da?

Uvo­đe­nje od­re­đe­nog re­da i tran­spa­rent­no­sti u ra­du. Fi­nan­si­je Za­vo­da su na In­ter­ne­tu. Svi ko­ji su na tr­ži­štu, do­ba­vlja­či i zdrav­stve­ne usta­no­ve ko­je za­vi­se od nov­ca Za­vo­da fi­nan­si­ra­ju se na rav­no­pra­van na­čin i tu ne­ma, što bi re­kao na­rod, „ni po ba­bu ni po stri­če­vi­ma”, već po ja­snim, una­pred de­fi­ni­sa­nim kri­te­ri­ju­mi­ma i pra­vi­li­ma. Na­ša li­sta se ne raz­li­ku­je mno­go od li­ste evrop­skih ze­ma­lja, a broj le­ko­va ko­ji se iz­da­ju na re­cept je udvo­stru­čen. Za­me­ni­li smo šest i po mi­li­o­na knji­ži­ca bez ne­kih ve­ćih pro­ble­ma. Na­kna­de za bo­lo­va­nje ne ka­sne, za raz­li­ku od ra­ni­jih pe­ri­o­da.

Pr­vi put od po­sto­ja­nja Za­vod ima ure­đe­nu ba­zu po­da­ta­ka o bro­ju i sta­tu­su osi­gu­ra­ni­ka. Za­što je to va­žno?

Mi sa­da „na dug­me” do­bi­ja­mo broj lju­di na bo­lo­va­nji­ma i po­dat­ke od če­ga bo­lu­ju, što je pre bi­lo ne­za­mi­sli­vo. Ta­ko smo, na pri­mer, u sta­nju da u tre­nut­ku ve­li­kom gra­du ka­kav je Be­o­grad da­mo po­dat­ke o svim trud­ni­ca­ma ko­je su na trud­nič­kom bo­lo­va­nju, čak i po vr­sta­ma, po bro­ju da­na…

Po­sto­ji li, po Va­ma, raz­li­ka u tret­ma­nu za­po­sle­nih u pri­vat­nim i dru­štve­nim fir­ma­ma?

Že­ne na trud­nič­ko bo­lo­va­nje kod pri­vat­ni­ka ne od­la­ze uko­li­ko ne po­sto­ji ozbi­ljan zdrav­stve­ni pro­blem, dok je u dru­štve­nim fir­ma­ma i jav­nim pred­u­ze­ći­ma sli­ka dru­ga­či­ja. Ose­ća se dra­stič­na raz­li­ka u od­no­su pre­ma ra­du. Isto kao što u pri­vat­noj fir­mi ni­ka­da ne pi­ta­te za pre­ko­vre­me­ni rad, ako tre­ba da za­vr­ši­te po­sao sa­mi će­te do­ći su­bo­tom i ne­de­ljom, ali ra­ču­na­te da će vam se taj rad i za­la­ga­nje is­pla­ti­ti ta­ko što će­te na­pre­do­va­ti, bi­ti pre­po­zna­ti za za­ra­du. U dr­žav­nom si­ste­mu ne­ma ni jed­nog ni dru­gog, ne­ma ni na­gra­de, ni ka­zne za ne­rad.

Da li že­na mo­že da uskla­đu­je od­go­vor­nu funk­ci­ju i po­ro­di­cu i de­cu?

Mo­že, ako je rad ono što vas is­pu­nja­va u ži­vo­tu. Deo po­ro­di­ce će mo­žda tr­pe­ti, ali to ne mo­ra a pri­o­ri da bu­de ne­ga­tiv­no. Po­zi­tiv­na stra­na to­ga je da su mo­ja de­ca mo­ra­la da bu­du mno­go sa­mo­stal­ni­ja jer su od ma­lih no­gu na­u­či­la da sa­mi se­bi or­ga­ni­zu­ju ne­ke stva­ri. Ja ni­sam ima­la vre­me­na da se­dim i učim s nji­ma, da ih pre­sli­ša­vam. što do­bar deo maj­ki ra­di i ta­ko od­ga­ja ne­sa­mo­stal­nu de­cu.Sta­bil­ni po­ro­dič­ni od­no­si su u ovom stre­snom po­slu vr­lo va­žni.

U mar­tu pro­šle go­di­ne je no­vac s va­še iz­lo­žbe fo­to­gra­fi­ja na plat­nu po­mo­gao fi­nan­si­ra­nje iz­grad­nje tzv ro­di­telj­ske ku­će za de­cu ko­joj je tran­splan­ti­ra­na kost­na srž u In­sti­tu­tu za maj­ku i de­te. Šta vam zna­či ho­bi?

Moj ho­bi je fo­to­gra­fi­ja, za­do­volj­stvo i ras­te­re­će­nje. Ali tu su i kuć­ni po­slo­vi i ba­šta. To­kom le­ta ka­da do­đem iz­ner­vi­ra­na obič­no na­stra­da­ju mo­je bilj­ke.

Ka­kvi su Vam pla­no­vi za bu­duć­nost?

Oni ni­su ve­za­ni za Fond zdrav­stve­nog osi­gu­ra­nja, ali je­su za osi­gu­ra­ni­ke i nji­ho­vu za­šti­tu. Man­dat mi is­ti­če u ma­ju sle­de­će go­di­ne.