IVICA I MARICE

Ljubodrag Stojadinović

08. 03. 2009. 22:00

Sr­bi­ja je sa Ko­pa­o­ni­ka do­bi­la ne­ko­li­ko va­žnih po­ru­ka. Ne­ke od njih su bi­le i pro­tiv­reč­ne, jer na „srp­skom Da­vo­su” ni­su se­de­li, san­ka­li se i gru­dva­li sa­mo isto­mi­šlje­ni­ci.

Ču­li smo da se glav­ni ju­riš kri­ze na Sr­be tek oče­ku­je, pa u ve­zi sa tom na­do­la­ze­ćom ne­po­go­dom i raz­li­či­te pred­lo­ge. Ka­ko iz­be­ći na­let ne­za­po­sle­no­sti, si­ro­ma­štva i de­pre­si­je? Uglav­nom su go­vo­ri­li pe­si­mi­sti, ko­ji su tvr­di­li da nji­ho­ve ne­ve­se­le prog­no­ze ni­su pro­iz­vod skep­tič­ne zlo­vo­lje, ne­go re­al­na, bli­ska bu­duć­nost.

Oni mi­sle da se ni­šta od ono­ga što je na­o­pa­ko i za moć­ni­je i bo­ga­ti­je od nas ne mo­že iz­be­ći, ali da će se ne­ka­ko pre­ži­ve­ti. Pr­vi mi­ni­star srp­ske vla­de Mir­ko Cvet­ko­vić je ci­ti­rao svog slav­ni­jeg ze­mlja­ka Ni­ko­lu Pa­ši­ća: „Spa­sa nam ne­ma, pro­pa­sti ne mo­že­mo!”.

Ta do­set­ka mo­gla bi da bu­de me­ta­fo­ra na­še čud­no­va­te sud­bi­ne, ta­man ono­li­ko ko­li­ko Cvet­ko­vić li­či na Pa­ši­ća. Ovo su ipak dru­ga vre­me­na. Re­klo bi se da spa­sa ima, ali i što se pro­pa­sti ti­če, u tom po­slu na­še mo­guć­no­sti su pri­lič­ne i do­ka­za­ne u vi­še ozbilj­nih po­ku­ša­ja.

Pred­sed­nik Sr­bi­je se ogla­ša­vao vi­še pu­ta. Nje­go­va naj­o­zbilj­ni­ja po­sla­ni­ca na­ro­du je od­luč­nost da se do­bi­je bor­ba pro­tiv „or­ga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la”. Ta sin­tag­ma aso­ci­ra na sa­zna­nje o po­sto­ja­nju tvr­do­kor­ne, taj­ku­ni­zi­ra­ne srp­ske ma­fi­je, či­ja se moć ne mo­že pot­pu­no ni sa­gle­da­ti. Pa ta­ko ni vi­de­ti od­mah, ma­kar sa pred­sed­nič­kog vr­ha, s kim će to dr­ža­va ima­ti po­sla.

Za „ob­ra­čun sa kri­mi­na­lom” i ni­je nu­žan po­se­ban pred­sed­nič­ki pod­sti­caj. Ali iz­gle­da da u Sr­bi­ji po­sto­ji du­go­roč­na kri­za nad­le­žno­sti, na­sle­đe­na iz pro­šlih, ne­de­mon­ti­ra­nih si­ste­ma. A to zna­či ka­ko se srp­ska ma­fi­ja sna­šla i ugne­zdi­la na sa­moj gra­ni­ci pod­ze­mlja i le­gi­tim­ne dr­ža­ve.

Po­ku­šaj srp­ske po­li­tič­ke eli­te da kru­pan kri­mi­nal po­de­li po sek­to­ri­ma ni­je se po­ka­zao pre­te­ra­no de­lo­tvor­nim. Sva­ka­kva ime­na je do­bi­ja­la srp­ska ma­fi­ja, a „ku­mo­vi­ma” su osta­le sa­mo po­ča­sti u vi­du dnev­nih sen­za­ci­ja. Ste­čaj­na, gra­đe­vin­ska, put­na, pro­svet­na, far­ma­ko­lo­ška, ca­rin­ska... Za­tim ne­u­hva­tlji­va, ne­u­ni­šti­va, ne­do­stup­na, sko­ro ne­vi­dlji­va nar­ko­ma­fi­ja. U Sr­bi­ji ne­ma ime­na ko­ja ne bi pri­sta­ja­la ne­koj gru­pa­ci­ji, or­ga­ni­zo­va­noj po­put či­ka­ških trud­be­ni­ka po­seb­ne vr­ste iz tri­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka.

Je­dan is­ku­sni po­li­ca­jac ka­že da je raz­li­ka iz­me­đu on­da­šnjeg Či­ka­ga i da­na­šnjeg Be­o­gra­da sa­mo u dve ključ­ne stva­ri: či­ka­ško pod­ze­mlje je iz­ra­slo na pro­hi­bi­ci­ji, a be­o­grad­sko na ne­do­stat­ku do­ka­za.

U Či­ka­gu se zna­lo ko je Al Ka­po­ne, a ko Vi­to Kor­le­o­ne. Ov­de ne. Či­ka­ški bo­so­vi mo­gli su da ko­rum­pi­ra­ju vlast. U mo­der­noj Sr­bi­ji ne, jer se gra­ni­ca iz­me­đu kri­mi­na­la i po­li­ti­ke te­ško mo­že usta­no­vi­ti, pa je i ko­rup­ci­ja u tom do­me­nu ne­do­ka­zi­va.

Pre par go­di­na gle­da­li smo Mla­đa­na Din­ki­ća ka­ko ma­še ne­kim pa­pi­ri­ma i tvr­di da je ot­krio „naj­ve­ću pljač­ku u isto­ri­ji Sr­bi­je”.

A za­tim je slič­nu stvar na još ne­kim me­sti­ma ot­krio još par pu­ta. Po­sle to­ga ni­je se do­go­di­lo ni­šta što bi pro­me­ni­lo ta­kvu vr­stu isto­ri­je. Do­du­še, srp­ska po­li­ci­ja ne­ko­li­ko pu­ta po­ka­za­la je jav­no­sti ka­ko se hap­se čla­no­vi opa­snih udru­že­nja. Ma­ski­ra­ni spe­ci­jal­ci, svi u cr­nom, upad u ne­ku ba­ra­ku, trk za jed­nim tr­bu­ša­stim slu­žbe­ni­kom ko­ji je oli­si­čen pred ka­me­ra­ma. Ca­rin­ska ma­fi­ja!

Ah, da! Slič­na stvar po­no­vi­la se u fe­bru­a­ru 2008. kad su hap­si­li Dža­ju. Ta­da ni­su no­si­li ma­ske, mo­žda su po­že­le­li da se sli­ka­ju sa naj­bo­ljim fud­ba­le­rom u isto­ri­ji Sr­bi­je. Za taj tu­žni ob­red, Ve­ri­ca Ba­rać jav­no je op­tu­ži­la jed­nog srp­skog bo­ga­ta­ša, na­mer­nog da ku­pi ta­ko po­sr­nu­li klub, pre to­ga ba­civ­ši bla­to na nje­go­vu naj­ve­ću zve­zdu.

No, ne tre­ba se ka­me­njem ba­ca­ti na srp­sku po­li­ci­ju! Oni hap­se kad im se ka­že, i sli­ka­ju kad po­mi­sle da su ura­di­li ne­što do­bro. Ta­mo ra­de mno­gi vr­hun­ski pro­fe­si­o­nal­ci i ča­sni lju­di, či­ji po­sao če­sto pa­da u ni­šta­vi­lo pred lo­šim srp­skim pra­vo­su­đem. Onaj po­li­ca­jac ka­že da ga uhva­ti i strah i bes ka­da zna da be­o­grad­skim uli­ca­ma da­nas slo­bod­no ho­da­ju mno­ge hlad­no­krv­ne ubi­ce i su­ro­vi raz­boj­ni­ci. Ako ta­kvi ka­kvi su za­pad­nu pod ki­šo­bran ne­kog taj­ku­na – on­da su spa­se­ni. Bi­će im opra­na bi­o­gra­fi­ja, a po­li­ci­ja će ih iz­be­ga­va­ti s du­žnim po­što­va­njem.

Mo­že bi­ti da će mi­ni­star po­li­ci­je Ivi­ca Da­čić raz­go­va­ra­ti sa pred­sed­ni­kom dr­ža­ve o za­jed­nič­koj stra­te­gi­ji pro­tiv „or­ga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la”. Da­čić do­la­zi iz pro­šlo­sti i zna da je te­ško odr­ža­va­ti od­no­se sa moć­nim lju­di­ma iz „si­ve zo­ne”. To je onaj soj ko­ji od­re­đu­je opa­snu me­đu iz­me­đu sve­tla da­na i pa­cov­skih ka­na­la. Ta­kvi lju­di ni­su sklo­ni da svoj uti­caj pod­re­de dr­ža­vi, ne­go obr­nu­to: da bu­du u cen­tru mo­ći ko­ja ni­ko­me ne po­la­že ra­ču­na, a njoj mno­gi du­gu­ju sve, čak i po­li­tič­ku ka­ri­je­ru.

Ako Ta­dić za­i­sta ot­poč­ne rat sa srp­skom ver­zi­jom kri­mi­na­la on­da će mo­žda va­ži­ti i ona Pa­ši­će­va.