Jezik kome (ni)je suđeno
Malo je koji standardni jezik prošao kroz tolike bure kao srpski. U svojoj povesnici, od utemeljenja na novoštokavskom istočnohercegovačkom i šumadijsko-vojvođanskom govornom tipu u 19. veku, za šta je ponajviše zaslužan Vuk Karadžić, menjao je naziv, dovođena je u pitanje njegova dvoizgovornost, dvoazbučnost, a u poslednje vreme sve su jači glasovi koji traže opsežno pretresanje celokupne norme.
Posebnost položaja ogleda se u tome što se narod s kojim Srbi dele štokavsko narečje odlučio da na njemu zasnuje svoj književni jezik i pri tom baš na vukovskom modelu. Tzv. Bečki književni dogovor, sastanak Vuka Karadžića i Đure Daničića s nekoliko hrvatskih lingvista, označio je početak stvaranja zajedničkog standarda.
U Hrvata je ovaj jezik nazivan hrvatski ili srpski (Sabor ga usvojio još 1867), a Srbi su ga sve do Belićevog Pravopisa srpskohrvatskog jezika iz 1923. zvali nacionalnim imenom. S nestankom Kraljevine Jugoslavije, jezik je u NDH preimenovan u hrvatski, u okupiranoj Srbiji ponovo u srpski. Tako je ostalo gotovo deceniju posle rata kada, na inicijativu Matice srpske, dolazi do reprize Bečkog dogovora, nazvanogNovosadskim. Jezik je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, oba izgovora i oba pisma su ravnopravna. Objavljuje se Pravopis i počinje rad na Rečniku i to istočna varijanta ekavicom i ćirilicom, a zapadna ijekavicom i latinicom, čime se Srbi ijekavci prepuštaju uticaju Zagreba. Rečnik završavaju samo u Srbiji, jer u međuvremenu 19 hrvatskih institucija donosi Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Iako osuđena od tamošnje vlasti, amandmanima na Ustav 1972. jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj postaje hrvatski književni jezik. Srbija ne preduzima recipročne mere.
Srpskom jeziku vraća se u narodu uvek živo srpsko ime s raspadom SFRJ. Rat devedesetih u BiH donosi novi, bošnjački jezik (oni ga nazivaju bosanskim). Ubrzo po osamostaljenju Crne Gore, tamošnja vlast u novi ustav uvodi crnogorski jezik.
Čini se da je srpski jezik bio samo nemi svedok svih ovih zbivanja. I dok su sve osamostaljene jezičke zajednice vodile politiku udaljavanja od srpskog, takvih poteza na srpskoj strani nije bilo, ako se izuzme uvođenje nakratko ekavice u javnu upotrebu u ijekavskoj Republici Srpskoj.
S druge strane, među Srbima su vođene rasprave o opravdanosti imanja dva pisma, dva izgovora, a u novije vreme im se pridružilo i pitanje sveobuhvatnog preispitivanja norme, naročito u pogledu akcenata. Naime, vukovska norma doživela je, naročito u Srbiji, izvesne promene. Došlo je do znatnijeg upliva kosovsko-resavskih dijalekatskih crta u govor Beograda i Novog Sada, koji se nalaze na prostoru što inače pripada dijalektu po strukturi bliskom standardnom jeziku. Ovaj je proces naročito ojačao u vreme socijalističke Jugoslavije, kada u Srbiji nije vođena dosledna jezička politika, u čemu neki autori vide plan da se ovdašnje srpsko stanovništvo jezički udalji od onog preko Drine. Najznačajnije od tih promena obuhvataju slabljenje opreke među kratkim akcentima, gubljenje neakcenovanih dužina, povlačenje infinitiva pred tzv. dakanjem (konstrukcija da+prezent)...