Ko upravlja Srbijom
Povlačenje zakona protiv diskriminacije pod pritiskom crkve kap je koja je prelila čašu u nizu događaja koji se više ne mogu tumačiti kao nezavisni jedni od drugih. Preganjanje vlade i skupštine o tome ko zapravo usporava EU integracije, povlačenje zakona o udruženjima, mešanje crkve u vojvođanski statut, slučaj Kovačević koji se pretvorio u slučaj „Borba”, pa u slučaj ugrožavanja slobode štampe, nezavršeno formiranje Ustavnog suda, odlaganje izbora za RRA, odbijanje javne institucije da omogući skup gej i lezbijskih grupa – previše je događaja u nizu da bi se tumačili kao nezavisni jedni od drugih. Sve navedeno jasno ukazuje na dva jednako zabrinjavajuća zaključka. Prvi je da srpska vlast okleva i opire se zakonskom uređenju svega što zadire u oblast ljudskih prava, i drugi, možda još ozbiljniji, da se danas suočavamo sa dubokom krizom upravljanja u Srbiji.
Donošenje svih zakona koji regulišu razne aspekte ljudskih prava odloženo je na neodređeno vreme. Da li se neko još seća zakona o rodnoj ravnopravnosti? Donošenje zakona o udruženjima ulazi u devetu godinu; još uvek nije uređen status Saveta nacionalnih manjina; sve takozvane teškoće u ispunjavanju tehničkih uslova u vezi sa novim pasošima zapravo ugrožavaju slobodu kretanja građana Srbije. Treba li jasniji pokazatelj o, najblaže rečeno, neodlučnom odnosu države prema ljudskim pravima, evropskim vrednostima i evropskim integracijama? Nikad završena reforma sudskog sistema, koja produžava osećanje nesigurnosti svakog građanina i građanke, dodatni je izvor strepnje i razočaranja u vlast za koju je većina glasala.
Nepodeljeno je mišljenje da živimo u partitokratskoj državi u kojoj se interesi partijskih elita postavljaju iznad opštih interesa države i društva. U ovom trenutku koncentracija vlasti je u DS-u čiji predsednik je i predsednik Srbije. DS kontroliše koaliciju sa malim, nejakim strankama pa samim tim kontroliše i većinu u Narodnoj skupštini. Poslanička grupa u skupštini glasa prema koalicionom dogovoru, ali najčešće prema odluci DS-a koja istovremeno, većinom ministarskih mesta, kontroliše vladu. Predsednik DS-a želi i ima pravo da kontroliše i ocenjuje rad ministara iz svoje stranke, ali javnost to doživljava kao prekoračenje ovlašćenja predsednika republike. Pri tom, gospodin Cvetković je u neravnopravnom položaju prema petorici svojih ministara koji su predsednici koalicionih stranaka i time poseduju neuporedivo veću pregovaračku tj. ucenjivačku moć od njegove. Po prirodi političkih odnosa, njihov pravi sagovornik nije njihov premijer već predsednik DS-a. Iz takvog rasporeda snaga i koncentracije moći proizilazi ogromna odgovornost, ali i još veća opasnost od slabljenja demokratskih institucija i mogućih zloupotreba demokratskih procedura.
Poslednji skandal sa povlačenjem zakona protiv diskriminacije pokazuje da nije slučajno u javnosti stvoren utisak da je kabinet predsednika republike mesto na kome se donose ili bar „aminuju” sve odluke vlade i skupštine. Još od prvog izbora Borisa Tadića za predsednika bio sam jedan od onih koji su ukazivali na problem koji može proisteći iz činjenice da je on zadržao i položaj predsednika DS-a. Danas sam potpuno uveren da ta činjenica bitno utiče na lavinu problema sa kojom se suočavamo.
Srbija ima loša iskustva iz daleke i bliže prošlosti sa odlukama koje donosi jedan čovek i/ili njegovo neposredno okruženje. Srbija više nema ni vremena ni strpljenja da se još jednom suočava sa izneverenim nadama u ostvarenje svoje evropske budućnosti. Mislim da je pravi, ako ne i poslednji trenutak da vlada, skupština, predsednik i njegov kabinet, a pre svih, političke partije ozbiljno shvate burnu i opominjuću reakciju javnosti, građana i građanki koji odbijaju da budu diskriminisani u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu i tradicionalne verske zajednice koje su je podržale. Poverenje, nadu i ugled sve navedene institucije mogu da povrate samo tako što će svoje buduće delovanje da vrate u okvire svojih ustavnih ovlašćenja. Prava prilika za to je donošenje neizmenjenog zakona protiv diskriminacije.
direktor Građanskih inicijativa