Sada znam gde sam pogrešio
Сијалица (Фото: hbrinkman@sxc.hu)
Mesto: Beograd. Vreme: kraj 1993 godine. Prevagnulo je šest margarina “dobro jutro”. Radostan što sam kupio svih šest margarina koliko je bilo u prodavnici i što je moja univerzitetska plata bila dovoljna da to mogu sebi da priuštim, poskakujući prelazim ulicu balansirajući šest kutija u rukama (nema kese). Pazim da me ne zakači neki od džipova sa zatamnjenim staklima. Važni i odvažni se voze u njima. Uvek se žure i na crveno svetlo prolaze. Sa njima se nije igrati. A ne umem ni da im priđem. Ne znam kako da razgovaram sa njima. Ruku na srce oni me ni ne primećuju. A ako me primete, čujem iza svojih leđa: “Neadaptabilan; samo zna da radi.”
Kod kuće razočarani. Samo šest margarina.
“Kombi za Budimpeštu će biti pred Vašom kućom u 10 sati uveče.” Neki ćutljiv svet unutra. Tišinu povremeno prekine razgovor jednog para. Razgovaraju na engleskom. Dama koristi nekih dvadesetak reči, ali očito razume svog sagovornika sa grčkim akcentom.
Mesto: SAD. Vreme: srednje devedesete minulog veka, pa na dalje “No pršuta?” sa smeškom kaže mlada dama na aerodromu u Čikagu. Zbunim se na trenutak. Pa taj engleski i nije tako težak. „No“- kažem ja. Ne računam ona tri kilograma na dnu kofera. Šta je to. Sitnica. Prođoh ja.
Poslodavac ljubazan. Ja nemam ništa da brinem. Moje je da odradim svojih osam sati, od sedam ujutru do 8 uveče i da tokom sledeće dve godine položim nekih pet ispita da bih dobio neograničenu licencu za rad. Naučih da 2+2 ne mora biti 4. A nije ni uputno pitati koliko je to sati od sedam ujutru do osam uveče. Radnu sobu delim sa još dve osobe. Jedan je uvek tamo ma kako rano ja stigao. Ljubazan, radoznao, spreman da pomogne i vredniji od mene, bar kada je radno vreme u pitanju. Strpljenje me je izdalo kada sam ga u šest ujutru našao na poslu. Hej, šta se dogadja?
“Imam neke testove da pročitam, a i žena mi je kod kuće.”
Zvuči poznato, samo što on nije otišao u kafanu. Pozva me na večeru kući. Ne mogu da verujem. Žena preljubazna. Ne razumem. Setih se: “Nikada ne pitaj zašto”.
Drugi kolega uvek kaže dobro jutro kada se trinaesti u mesecu poklopi sa petkom. Inače je OK. Uvek me pita da li hoću kafu, kada hoće da skuva svežu, a ne zna šta da radi sa onom prethodnom.
Prođoše dve godine, pet ispita. Sitnice. Samo su četiri ispita trajala po 16 sati (dva dana po osam). Peti je bio samo 8 sati i sve u jednom danu. Divota. Stigla je i licenca. Ipak se kreće. Dva plus dva su sve češće četiri, a i kolega mi sada nudi samo svežu kafu. Sada me već pitaju kada je moj Božić. Čestitaju. Već su se se navikli da će biti ručak za Božić u januaru. Ručak je osmog. Sedmog ne radim. Na Badnje veče odem u crkvu. Ponosan sam. Svi su svečano obučeni. Ne baš svi. Jedan gospodin je u prepodnevnom odelu. Upoznali smo se. Luteranski sveštenik oženjen naše gore listom. Fantastičan čovek. Mnogo zna. Strašno voli Badnje veče u našoj crkvi. Dogovaramo se da se ponovo vidimo.
U struci sam naučio nešto novo. Način analiziranja podataka i primena u praksi. Zahteva samo znanje i primenu tog znanja. Još se ne primenjuje kod nas (u zemlji matici).
Prođe oktobar 2000. godine. Sve je novo, sve je drugačije u Srbiji. Šansa da se vratim. Da li?
Da. Prepreka nema.
Kako sam naivan?! Novi, demokratski, dekan nema vremena za razgovor. “Šta ti je to? Mi to sve znamo.” Zalupiše se vrata.
Vreme: sadašnje
Sada sam shvatio gde sam pogrešio. Trebao sam otići u neki noćni bar i ošacovati ko je znatno slabiji od mene. Raspalim ga pesnicom, a on popije patos. Zapad je ovo. Onaj mučenik nema šansu da ustane. Je nemam šta da brinem. Ima ko će da stane iza mene. Sa visokog mesta. Sve će da mi obezbedi i sve će da plati.
Nisam se snašao. Za mene je kasno. Amin.