Evropa u plamenu
(Илустрација Д. Стојановић)
Ima nešto duboko nelogično u slici današnje Evrope koja gori u plamenu protesta mlade populacije, mahom srednjoškolaca, koji su se zatim preneli na starije razrede i stigli do fakulteta. A onda na sindikate. Kontinent koji je izgradio snažne sisteme socijalne zaštite, univerzalno obrazovanje, javno zdravstvo i penzione sisteme, gde su životni vek i standard među najvišima na svetu, suočava se sa nezadovoljstvom koje bi, prema uvreženim stereotipima, priličilo nekakvoj afričkoj zemlji u kojoj se zbacuje vojna hunta. Nekakav kičasto odeveni pučista koji se domogao vlasti, a zatim širi teror nad nekadašnjom kolonijom, smučio se napaćenom narodu, a onda su tamo poslati novinari koji prate paljenje javnih ustanova, bacanje Molotovljevih koktela i snimaju brutalne akcije policije.
Karl Marks sasvim sigurno nije ostavio uputstvo u testamentu kako da se spaljuju automobili i stare palate u Francuskoj. Verovatno bi sedokosi bradati nemački filozof sada sa zadovoljstvom gledao kako se talas protesta širi Evropom, kao da je baš on uzeo daljinski upravljač i uključio isti kanal koji hipnotiše mlade demonstrante u Francuskoj, Italiji, Belgiji, Portugaliji, Grčkoj, Albaniji, da sa nekadašnjim simbolima komunizma, poput srpa i čekića, ugrožavaju političku stabilnost kontinenta.
Francuska obaveštajna služba je, prema izveštaju Rojtersa od 1. oktobra, na sastanku kriznog štaba iznela procenu da su levičarski radikalni političari pokrenuli studentske mobilizacije. Tu procenu prenela je osoba bliska premijeru Sebastijanu Lekorniju. Premijer je optužio levicu da „raspiruje vatru” i podržava huligane, dok mu je lider Nepokorene Francuske Žan Lik Melanšon uzvratio da se ponaša kao običan komesar. Sasvim je moguće da je srednja škola u Kreteju, siromašnom predgrađu Pariza, imala prenatrpane učionice, loše klima-uređaje i oronule fasade, ali postoji trenutak kada politička analiza mora da prestane da se zadovoljava objašnjenjem da su mladi nezadovoljni, da su stanovi skupi i da društvene mreže ubrzavaju komunikaciju i skraćuju fitilj mlađanim konzumentima.
Mada je Francuska osoben ili takozvani izolovani slučaj, jer su i preci današnjih demonstranata u različitim periodima umeli da uzimaju pravdu u svoje ruke, daleko pre postojanja društvenih mreža, nekada koristeći i opasne sprave. Giljotinu, recimo. U Francuskoj se predsednički mandat Emanuela Makrona bliži kraju i centristi kao da ne mogu da se odupru ofanzivi sa desnice i levice.
Ako je Melanšona partija sa ostalim malim levičarskim strankama rastuća, sa mladima koji ga podržavaju, na desnom političkom bloku, Mari le Pen zasad vodi u anketama za predsednika Francuske, koji se održavaju na proleće. Centristi se oslanjaju na bivše Makronove premijere Gabrijela Atala ili Eduarda Filipa, ali njihova popularnost je mala, što može izazvati ne samo globalni već i evropski i francuski potres: da prvi put posle 1958. godine, u drugi krug uđe dvoje kandidata koji su snažni kritičari EU i NATO-a.
Populacija migranata iz bivših francuskih kolonija, ali i svežiji talas poslednje decenije, doveo je takođe do rastućih unutrašnjih društvenih nesuglasica. Ni oni prvi, ni oni drugi, nikada se nisu uklopili u francusko društvo. Još bolno odjekuju reči legendarnog kapitena Francuske reprezentacije Zenedina Zidana, koji je uvek podsećao na svoje alžirsko poreklo, a naročito reči „da u detinjstvu nije imao druga Francuza”. Odrastao je u siromašnom i ozloglašenom marsejskom predgrađu La Kastelan, gde mu je otac radio kao magacioner i noćni čuvar. Njegov sin, dvadesetsedmogodišnji Luka Zidan, prošle godine odlučio je da promeni fudbalsko državljanstvo i zaigra za Alžir, što je događaj koji svakako nadilazi sve analize o tektonskim promenama u francuskom društvu.
Sin fudbalskog simbola Francuske i jednog od najvećih fudbalera sveta svih vremena vratio se zemlji svog porekla i nekada će, u daljoj ili bližoj budućnosti, njegov čin postati simbol promena kojih nisu bili svesni ni Francuzi, ni Evropljani, ni ceo svet.
Šta je uzrok pobune u Italiji? Opet srednje škole i fakulteti, i to na severu zemlje, Milanu i Torinu pre svega, gde je pokrenut talas udara ne samo na policiju već i na dućane svetskih brendova, veoma slično i u Francuskoj, gde je stradao „Luj Viton”. Ali svakako da se bes populacije, koja ulazi ili je tek prošla punoletstvo, nije obrušila na cene u „Gučiju” ili „Armaniju”, već opet na vladinu obrazovnu politiku, loše uslove školovanja i studiranja, rastuće troškove života i visoke cene stanovanja.
Ali Italijom vlada desničarka Đorđa Meloni, koja ne samo da je pozvala vojsku i Milano već i usvojila hitne zakonske mere za suzbijanje maloletničkog kriminala koje će zahvatiti decu od 14 godina sa izuzetno visokim kaznama zatvora. Ali zašto gori samo italijanski sever? Izgleda da mafija na jugu nije sasvim iskorenjena i da porodice umesto države čuvaju mir južno od Napulja.
Visoke stanarine, rast inflacije, što će reći poskupljenja, gotovo da su nokautirale španskog premijera Pedra Sančeza, kao i portugalsku vladu, gde se mladi žale da ne mogu ni da kupe, a kamoli uzmu stanove u zakup, a da potpuno ne osiromaše. U Belgiji, o kojoj je davno pisao slavni američki pisac Henri Miler kao o do zla boga dosadnoj zemlji gde čovek pošteno ne može da se zabavi, nabrajaju se gotovo isti razlozi što za izlazak što za paljenje. U Grčkoj, sklonoj revolucijama, takođe. Nemiri na ivici građanskog rata, uz šok-bombe, vodene topove i ekstremno sudsko kažnjavanje, slika je koja obeležava oktobar u Evropi.
Šta se međutim dešava u Albaniji kojoj evropska komesarka Marta Kos peva ode radosti kao zemlji koja je na ulaznim vratima Evropske unije? Ne samo da su bacani Molotovljevi kokteli na vladinu zgradu premijera Edija Rame, nego je i uzrok nemira posve neobičan, a nama poznat. Glavni okidač bili su planovi za izgradnju luksuznih turističkih kompleksa na ekološki osetljivim i zaštićenim područjima u blizini močvare Vjosa-Narta i na ostrvu Sazan.
Ovi projekti se povezuju sa stranim investitorima, odnosno investicionom firmom Džareda Kušnera, moćnog zeta Donalda Trampa. Valjda su ta ostrva tačke za odmor flamingosa, pa su građanski nemiri, suzbijani brutalnom silom, izbili zbog zaštite ptica, na dan kada je Albanija zatvorila poglavlje 20 za ulazak u EU. Interesantno je da su se na ulicama Tirane videle zastave OVK, da je napadnuta ambasada Vatikana, što su neki od analitičara pripisali činjenici da je premijer Edi Rama katolik, kao i da se neke od operacija destabilizacije Albanije vode iz Tetova u kojem vladaju ismalimističke radikalne grupe, uz važnu ulogu Albina Kurtija, politički nastalog iz marksističko-lenjinističkog šinjela.
Zašto, dakle, Evropa gori? Da li su političke elite, finansirajući Ukrajinu, zaboravili na svoje građane, potencirajući opasnost od zamišljene invazije Rusije? Hajde da se malo poigramo. Ko ozbiljan veruje da će Vladimir Putin gađati Lisabon? I da li nekoga od mladih u ovim zemljama zanima gde je Bahmut, dok razmišljaju kako se vladini budžeti, umesto u izgradnju stanova, socijalna davanja i rast standarda, slivaju u naoružavanje Ukrajine i, pomalo, samih sebe? Nemačka, u kojoj je kancelar Fridrih Merc doveo demohrišćane bliže cenzusu nego suverenom opstanku na vlasti, strepi od rastuće stranke Alternative za Nemačku, a neoliberali širom Evrope tvrde da je upravo ova partija ideološka centrala iz koje se rađaju antisistemski protesti širom Evrope. Ali gle čuda, u Nemačkoj zasad nema ovakvih slika masovnih protesta.
Da li Evropa, zahvaćena dekadencijom okoštalih političkih elita, kao sigurna kuća za američke demokrate koji čekaju eventualni povratak u Belu kuću, ideološki zarobljena u boci Fukujaminog sna i pobedi liberalne demokratije, gubi značaj geopolitičkog igrača? Donald Tramp, Si Đinping i Vladimir Putin, trojica svetskih bosova koji uskoro treba da se sretnu, uz premijera Indije Modija, koji neće biti prisutan, ali će se njegova moć i te kako osećati, svakako bi odgovorili – baš tako.
Velika evropska mama, poslednja velika liderka Evrope Angela Merkel setiće se svojih reči u Potsdamu 2010. godine, da je koncept multikulturalizma u Nemačkoj potpuno propao. Ironija je da je Angela to rekla na konvenciji mladih demohrišćana 17. oktobra, upravo u mesecu u kojem danas lepa Evropa lepo gori!
I upravo je ovog oktobra Donald Tramp izjavio da je kriza posledica masovne i nekontrolisane imigracije, pozvavši francuske vlasti da hitno zatvore granice. Tramp je naglasio da protesti koji zahvataju evropske zemlje nisu pitanje obrazovanja ili škola, već direktna posledica imigracione politike. Tramp se tu nije zaustavio, već je upozorio da bi Amerika mogla da napusti Evropu. Odnosno da je ostavi samu sa sobom. Kako mu slede izbori za Kongres, odmah se dohvatio svojih političkih protivnika, objašnjavajući da radikalne demokrate i komunisti žele da pokrenu vatrene nemire u Sjedinjenim Državama.
Mediji bliski Trampu šalju bombastične parole: „Ne dozvolite da Amerika postane Francuska.” I ne zaboravljaju starog, nemačkog bradonju. Evo ga, Karl Marks maršira ka Americi. Odnosno, plovi!
Taman čovek pomisli da je Tramp previše čitao o senatoru Makartiju, koji je pedesetih godina pokrenuo lov na crvene veštice, odnosno komuniste u Americi, a naročito u Holivudu, kad evo ga 20. novembar u Evropi. Samo što nije. Tog dana priprema se prava revolucija, odnosno međunarodni dan protesta i akcija koji će pod sloganom „Borimo se za svoju budućnost, a ne za njihove ratove”, obuhvatiti štrajkove na univerzitetima, demonstracije i druge aktivnosti.
Na društvenim mrežama je objavljen plakat sa potpisom 48 zemalja i prestonica u kojima bi 20. novembra u 10 časova trebalo da otpočnu štrajkovi i akcije. Ko je u pozadini ove organizacije? Zvanično, Međunarodni štrajk mladih, ma šta to značilo. Otkud oni i u Švedskoj? Da nije i tamo loš standard? Naravno, pominju se i klimatske promene.
Samo se ne pominje jedan talentovani mladić – Luka Zidan. I njegov ponosni otac. I tako dolazimo do suštine. Kad god nam nešto nije jasno, analizirajmo fudbal.