Krenulo je
Полиција у Паризу (EPA/F. ABDULLAH)
Levoliberalni krugovi Evropu vide kao poslednje utočište koje moraju da osvoje kako bi na globalnom nivou održali svoje pozicije, a kako bi došli do cilja da ovladaju Evropom, neće žaliti ni novca, a ni resurse u smislu radikalnih levičarskih pokreta, za izazivanje sukoba.
Društvene mreže su ozbiljno ubile autoritete, napravile od dece monstrume koji ništa ne poštuju, ubile su tradicionalnu vaspitnu komponentu koju bi dete trebalo da dobije od roditelja i u školi, njihov sadržaj je užasno toksičan i deci je kao na švedskom stolu, apsolutno sve dopušteno, što dodatno otežava državi da na pravilan način usmeri mlade.
Ne mogu više influenseri da nam vaspitavaju decu, niti da nam se deca obrazuju slušajući likove sa dna kace koji kače raznorazne budalaštine po „Tiktoku” i „Instagramu”. Jednostavno, mora se maloletnom licu zabraniti da ima pristup takvom sadržaju.
Kada su ljudi videli da policija ne može da izdrži i da jedva trpi pritisak, ljudi su se samoorganizovali kako bi zaštitili državu i veoma često pomažu policiji kako bi uhvatili razbojnike i pljačkaše.
Samo nedorasli i pokvareni veruju u spontanost protesta. Samo oni koji kreiraju nemire lansiraju narativ o pobuni obespravljenih i o spontanosti okupljanja naroda. Nijedan protest, posebno ako ima nasilan karakter, nije spontan. Čim vidiš da neko u grupama napada policiju, urniše prodavnice, restorane, uništava javnu imovinu, znaj da je sve to ciljano organizovano i da iza takvog haosa stoji dobro organizovana politička sila. Njene „čari” ovih dana doživljava gotovo sva zapadna Evropa, posebno ona čije zemlje predvodi suverenistička vlast ili zemlje gde bi suverenistička vlast trebalo da uskoro pobedi na izborima. Francuskoj i Španiji smeše se ozbiljne promene vlasti, Italija odavno ima Melonijevu kao desno opredeljenu, a kako vreme bude odmicalo, ni Nemci neće ostati bez protesta kada bude sasvim jasno da će AfD neumoljivo grabiti ka vladajućoj poziciji. Žrtve ih ne zanimaju, zanima ih haos i ostvarenje cilja, a oni dosledno slede maksimu da cilj ne bira sredstvo.
Ovaj tekst pišem pre nego što budemo saznali ishod naših izbora, na kojima ćemo odlučiti hoćemo li biti porobljeni i okupirani ili želimo da nastavimo sa suverenističkom politikom. Kako god da se odluči, to je narodna volja, ali u Evropi se svakako događaju tektonski poremećaji koji će neminovno dovesti do obilja ozbiljnih uličnih sukoba, gotovo do mini građanskih ratova, a čini mi se da od sukoba neće biti izuzeta gotovo nijedna evropska zemlja. Levoliberalni krugovi Evropu vide kao poslednje utočište koje moraju da osvoje kako bi na globalnom nivou održali svoje pozicije, a kako bi došli do cilja da ovladaju Evropom, neće žaliti ni novca, a ni resurse u smislu radikalnih levičarskih pokreta, za izazivanje sukoba. Žrtve ih ne zanimaju, zanima ih haos i ostvarenje cilja, a oni dosledno slede maksimu da cilj ne bira sredstvo.
Uostalom, videli ste u Albaniji gde bez trunke stida i bilo kakvog straha demonstranti pale zgrade fakulteta i ministarstava, pucaju na policiju… Dakle, odluka je doneta, ide se do kraja i po svaku cenu na rušenje Rame. No, to opet ne znači da će ta sila u njenim naumima i uspeti. Današnja levoliberalna politička nomenklatura je ranjena zver. Oterana iz SAD, odakle je komandovala svim mogućim i nemogućim političkim procesima širom sveta, ona trenutno luta i pokušava da pohvata konce. Međutim, dok ona izaziva haos i nemire, tako se i druga strana organizuje, pa je na delu sve češće i kontrarevolucija, odnosno ogroman broj mladih rodoljuba ustaje protiv anarho-levičarskog bezakonja i suprotstavlja se pokušajima revolucionarnog terora. Na ulice francuskih gradova izašle su pristalice francuskih nacionalističkih grupacija da štite javnu imovinu i da se najdirektnije usprotive pljački i bezakonju. Slično je i u Italiji. Kada su ljudi videli da policija ne može da izdrži i da jedva trpi pritisak, ljudi su se samoorganizovali kako bi zaštitili državu i veoma često pomažu policiji kako bi uhvatili razbojnike i pljačkaše.
Ono što bi moralo čitavu Evropu ozbiljno da zabrine su neverovatni podaci o velikom broju uhapšenih maloletnih lica. Prvi nalet bezakonja u Milanu kao epilog je imao 160 uhapšenih, od kojih je 80 odsto bilo maloletnih, što je više nego zabrinjavajući podatak. Društvene mreže postigle su neverovatan efekat u ispiranju mozga maloletnom svetu i zato ne čude odluke brojnih evropskih zemalja da ograniče pristup društvenim mrežama licima do 15 godine, s tim što se razmatra da se granica pomeri čak do punoletstva, odnosno do navršenih 18 godina, sa čime se autor ovog teksta apsolutno slaže.
Društvene mreže su ozbiljno ubile autoritete, napravile od dece monstrume koji ništa ne poštuju, ubile su tradicionalnu vaspitnu komponentu koju bi dete trebalo da dobije od roditelja i u školi, njihov sadržaj je užasno toksičan i deci je kao na švedskom stolu apsolutno sve dopušteno, što dodatno otežava državi da na pravilan način usmeri mlade. Evropske zemlje to sve više shvataju i posežu za zabranama, a negde će i Srbija morati da razmisli o donošenju sličnog zakona, jer i kod nas se sve više atakuje na maloletna lica i putem sadržaja na društvenim mrežama pokušava se regrutovanje dece u političke organizacije i mlade ekstremiste.
Tužno je bilo gledati gomilu klinaca kada ih francuski sudija osuđuje na višegodišnje kazne zatvora u ubrzanom postupku i kada shvate u šta su se uvalili. Oči su tada pune suza jer dolazi do osvešćivanja da im je život uništen, ali avaj, tada je već sve kasno. Odjednom onaj „hrabri” huligan sa ulice počne da cmizdri, svestan da će imati više godina u ćeliji da razmisli šta je uradio. Jeste surovo, ali očito je to bilo neophodno u Francuskoj, a vidimo i u Italiji, kako bi se sve dovelo u red.
Napomenuh da ovaj tekst pišem ranom zorom pred odlazak da glasam. Ne znam ishod izbora, no ako bi sadašnja vladajuća garnitura odnela pobedu, moraće mnogo da se pozabavi tematikom društvenih mreža, radom sa mladima i posebno radikalnim promenama u sistemu obrazovanja. Vučić je ovo treće najavio, ali bez prethodna dva navedena ovo treće će biti besmisleno. Ne možemo i ne smemo, a vidimo da se čitava Evropa žestoko opekla, da dopustimo dalju liberalizaciju društvenih mreža. Mora da postoji ograničenje, posebno kod maloletnih lica. Ne mogu više influenseri da nam vaspitavaju decu, niti da nam se deca obrazuju slušajući likove sa dna kace koji kače raznorazne budalaštine po „Tiktoku” i „Instagramu”. Jednostavno, mora se maloletnom licu zabraniti da ima pristup takvom sadržaju. Mobilni telefon, tablet, laptop, dete mora u školi da nauči da koristi za istraživanje, učenje, za čitanje dobrih knjiga, gledanje kvalitetnih filmova i sve dok ne postane zrela osoba, a recimo da je to negde period kada postaje punoletan, mora mu se ograničiti pristup društvenim mrežama.
Što se tiče rada sa mladima, mora se ići po školama, i fakultetima, organizovati tematske debate, čuti mlade na šta se najviše žale, izlaziti u susret njihovim problemima i zajedno sa njima ih rešavati, otvoreno polemisati… Nešto slično što je činio pokojni Čarli Kirk u Americi, koji je baš zbog želje da polemiše i da otvori oči mladima bio ubijen od strane radikalnih levičara. Jedini način pristupa mladima je dolazak među njih i pokušaj ozbiljne diskusije. Mnogi političari širom Evrope to su zanemarili, a radikalni levičari su sve to vreme temeljno regrutovali klince kao vojnike dajući im na bitnosti i podstičući ih na nasilje kao legitiman čin borbe za neka njihova prava, ne učeći ih da pored prava postoje i obaveze. Praktično, oni su maloletnike oblikovali u pešadiju koja je spremna da se žrtvuje za revolucionarne ciljeve, što je dovelo do toga da danas imamo horde klinaca, najčešće deca bogatih roditelja, koja nemilice i bez jasnog cilja i plana pljačkaju radnje, restorane, kafiće i na taj način se dokazuju. Taj čin dokazivanja im je prostor za dalje napredovanje u hijerarhiji levoliberalnih organizacija. Nešto po principu sekte.
Otuda, dobro razumimo šta se sve zbiva, jer ako to ne uspemo, a čini mi se da Evropa nije razumela, odosmo bestraga. Pariz i Milano uskoro će i kod nas.
*Narodni poslanik