Koliko rada za tonu zrna
Srbiju je zapljusnuo talas globalne ekonomske krize i – nastala je recesija.Uobičajen odgovor na ovo stanje je – štednja.Smanjujuse ulaganja,opada proizvodnja,kupovna moć,asa njom opšta i lična potrošnja.Raste broj nezaposlenih...
Veruje se da je štednja najbolji način da se preživi dok se ne završi nepovoljan ciklus i počne oporavak.Državnici i političari savetuju da se štedi „na svim nivoima”.
Ima sektora (pre svega:javni!) u kojima je, i pre krize, trebalo „kresati” troškove, smanjiti broj zaposlenih i visinu često enormno visokih zarada.
Ali štednja, posebno u ovom času, treba da bude razumna– da ne uspori privredni rast.Bilo bi pogubno ukoliko štednja u poljoprivredi dovede do padaionako niskog nivoa agrotehnike, a sa njime i proizvodnje.A to će se,neminovno, dogoditi ako se ne kupi najbolje seme, dovoljno mineralnih đubriva, preparata za zaštitu bilja,koncentrata za domaće životinje.
Zbog narušenih cenovnih odnosa, kupovna moć zemljoradnika uSrbijii pre krize bila je niska.Besparica godinamapritiska zemljoradnike i usporava rast proizvodnje.Ugašene su zadruge,sa njima i povoljne „kreditne linije”,a poslovne banke ne nude jeftine zajmove.
U poređenju sa zemljama na zapadu Evropesrpski poljoprivrednici, iako imaju domaće hibride visokog rodnog kapaciteta,troše četiri puta manje đubriva i zatoimaju osrednji, jedva isplativ rod!
Elem, „štednja” bi povećala naše zaostajanje za evropskim farmerima,smanjila izvoz,opala bi konkurentska sposobnost naših seljaka.A strateški, dugoročni cilj Srbijeje da se, pre i nego što postane punopravan član, približi Evropi, u pogledu produktivnosti.
To je moguće.I to treba, stalno, imati na umu i ne napuštati trasu koja vodi napretku i blagostanju. Razumna štednja je, u svakom vremenu, poželjan odnos prema resursima koje nam je dala priroda i dobrima koje su stvorile i ostavile ranije generacije.
Treba štedeti.Nije razumno da gubimo i rasipamo energiju jer nije obnovljiva.Ni vreme, koje se,kad jednom mine,nikad ne vraća!
Cena energije u Srbiji najniža jeu Evropi. Ni vreme se ne ceni!Osnovni pokazatelj razvijenosti i bogatstva, bilo koje zemlje, meri seučinkom u protoku jedinice vremena.To isto važi i za poljoprivrednike: koliko hektara obradi jedan zemljoradnik?Koliko sati rada traktora i mašina utroši za tonu zrna?Koliko namuze litara mleka,dobije mesa?
I pre,i u toku krize,i kasnije, treba razmišljati u tom smeru:kako da se „štedi” vreme da budemo produktivniji?
Da bi se to promenilo nabolje – neophodno je da se,pre svega, promeni svest.Da građani shvate na čemu počiva i od čega zavisi i zašto je opala njihova kupovna moć. Zašto je niža od njihovih želja i potreba?
Nije dobro što se širi strah od još težih posledica globalne ekonomske krize.Njen uticaj ne može potpuno da se neutrališe,još manje da sesasvim izbegne.Ali pravi odgovor i ponašanje male i siromašne zemlje Srbije nije –„štednja”–redukcija proizvodne potrošnje i aktivnosti!Naprotiv, pravi odgovor je preduzimljivost.Veća produktivnost!
S otapanjem snega i dolaskom proleća počinje noviciklus proizvodnje,pre svega setva.Godinu,koja je pred nama,treba iskoristiti da se radi bolje nego ranije.Da se dobije bogatija žetva,berba.Da svetu, koji je u krizi, ponudimo veće viškove zdrave, lepo upakovane, hrane.Jer, da bi opstao i preživeo krizu – taj svet mora da jede...
*Novinar