Ni samo srpsko, ni samo albansko

26. 11. 2007. 18:18

(Илустрација: Н. Костандиновић)

Kosovo je takav izazov koji i na srpskoj i na albanskoj strani zahteva jedan sasvim nov pristup. Zahtev je da počnu razgovori ne u kategorijama većine i manjine, već u kategorijama konstitutivnosti naroda koji treba ravnopravno da urede međusobne odnose unutar kosovske zajednice. Sukobljena pitanja o nezavisnosti ili protiv nje postavljaće se u drukčijem svetlu ako se izlazi iz tradicionalnog okvira nacionalne države. Tada i pitanje statusa postaje lakše za rešavanje.

Da nezavisnost Kosova nije jedino niti najbolje demokratsko i bezbednosno rešenje sve se više uviđa u Evropskoj uniji, pa i u SAD, o čemu svedoče brojne ideje i preporuke kako da se reši kosovsko pitanje koje ne bi nosilo oznaku "nezavisnost". Primera radi, pominju se specijalni status, unija, konfederacija itd. Takve zajednice postoje (Švajcarska, Severna Irska, Belgija, Bosna i Hercegovina itd.).

Bitno je da se i jedna i druga strana maksimalno odlepe od klasičnih državnih koncepcija. Ideju konfederacije, nedavno poniklu i u Nemačkoj, a ona je najbliža principima konstitutivnosti, srpska strana odbija jer polazi od klasičnog koncepta konfederacije koji podrazumeva odnos nezavisnih država. Dakle, za srpsku stranu to je samo zaobilazni put da Kosovo ostvari državnu nezavisnost. Konfederalizam je, međutim, moguć i kao netipično rešenje koje može pretpostavljati nezavisno Kosovo ali kao federaciju konstitutivnih naroda, bez klasičnih podela na većinski državotvorni narod i manjinske zajednice. Bojazan da bi se Kosovo u tom slučaju, u nekoj budućnosti, moglo i otcepiti suvišna je s obzirom na to da bi takav čin morao da dobije saglasnost srpske zajednice kao konstitutivnog činioca kosovske države. Tome bi mogla biti brana i neki vid međunarodne garancije.

Međutim, politički pristup, ma koliko bio inovativan, može biti uspešan samo ako se već danas počne obnavljati istorijski pristup koji vodi zajedništvu i istorijskom pomirenju. Kosovo nikada nije bilo samo srpsko ili samo albansko, oduvek je bilo i srpsko i albansko. Danas ko misli da Kosovo može biti samo srpsko, ne samo da je iluzionista, nego je i nosilac ideje rata. Isto se može reći i za kosovske Albance ukoliko smatraju da je Kosovo primarno albansko, pa tek onda Srba, koji najviše mogu biti nacionalna manjina, sa povlašćenim statusom. Istovremeno, za srpsku stranu, kosovskih milion i osamsto hiljada Albanaca su, istina "povlašćena", ali ipak samo manjina. Rezultat je, bar do sada, da jedni druge "čašćavaju" povlasticama. Biće potrebno doista mnogo truda da se kod oba naroda utemeljuje istorijska svest da Kosovo može i treba da bude i srpsko i albansko, da je svako na svome, to jest da je "kod kuće". Tu blagotvornu misao uputio je Marko Nikezić kosovskim Albancima u trenucima kada im je bilo doista teško. Sličan poziv bio bi na mestu da Albanci upute svojim komšijama Srbima kojima je danas izuzetno teško.

Jaz između Albanaca i Srba je nesumnjiv, ali da li je toliko veliki da je nepremostiv? Mislim da nije. Ne postoji večna mržnja između etničkih zajednica. Pomirenja su uvek stvar nacionalnih elita, u čemu mnogo može da pomogne i međunarodna zajednica. Mislim da je ideja kompromisa moguća ako je na srpskoj strani isključen svaki oblik povratka vlastvovanja Beograda nad Kosovom, a kod kosovskih Albanaca uverenje da je nezavisna nacionalna država jedini oblik očuvanja i zaštite nacionalnog bića. Mislim da i sami Albanci počinju da uviđaju da se njihov koncept etničke države sve teže može braniti demokratskim vrednostima. Njihove pozicije nisu toliko zakovane koliko su izgledale i koliko još izgledaju. Indikativno je da se, otkako je ustanovljena posrednička "trojka", kod albanskih političkih analitičara nagoveštavaju ideje "prelaznog stanja", "asimetričnosti" i neke druge. One se, istina, pominju u društvu sa idejom "nadzirane nezavisnosti" Kosova, ali su ipak ne tako beznačajna novina u razmišljanjima kosovskih Albanaca. Nije mnogo, ali može da bude ohrabrujuće.

publicista