Dan primirja ili dan pobede
(Фото/ Риста Марјановић)
Širom Evrope stare savezničke zemlje, a odskora i Srbija, obeležiće 108. godišnjicu primirja, kapitulaciju nemačke armije na Zapadnom frontu. Italija će kao i svake godine „požuriti” da svoje svečanosti započne 3. novembra, na dan kad je pred njenim generalisimusom Dijazom oružje položila austrougarska armija. Ovo primirje neće priznati Mađarska. Ona će pred predstavnicima Srbije i Saveznika to učiniti u Beogradu, tek 13. novembra 1918.
U današnjem vremenu Evropa je u vrenju, nova pokolenja, pa i srpska, odvojena su kilometrima od onog vremena koje su stvarale neke druge generacije. Koliko im znači svaki jubilej pred iskušenjima današnjice? Međutim, upravo iz sagledavanja današnjice više je nego uočljivo kako se lako urušavaju ideje mira i koegzistencije, odbacuju iskustva i ponavljaju zavodljivi recepti davne prošlosti. Da li će ih mladi, nesvesni pouka prošlosti, ponoviti?
Mediji u skorim vremenima satanizuju protivnike ne različito od one medijske galame iz leta 1914. godine, pa i ranije. Pripremaju se duhovi onih koji su nesvesni koliko je prošlost posredovana političkim razlozima, npr. homogenizacija nekadašnjih protivnika u svetskim ratovima. Danas su u nekim sredinama dobrodošli „relaksacija prošlosti” i društveni zaborav o svemu onome što je svet uvelo u eru ratova 20. veka.
Istoričar može samo da upozori da neprekinuta istoriografska revizija ocena o uzrocima koji su doveli do rata i danas zbunjuje – npr. to da su svi podjednako krivi, ali najviše Srbija i Rusija. Takođe, da je Versaj bio „nepravedan i užasan mir” koji je doveo do revanša pobeđenih samo dvadeset godina kasnije. Versaj je, pišu, stvorio neprirodne, veštačke države koje treba likvidirati. Posebno su se 1991. navodile kao primer Jugoslavija i Čehoslovačka, ali ne i baltičke zemlje ili Poljska.
Ostajući na međuratnim pokušajima revizije ocena o uzrocima rata, savremeni istoričari koji su ih oživeli zaboravili su da se u međuvremenu desio Drugi svetski rat i da su revizionisti u praksi pokazali svoje pravo lice. Projektima istrebljenja pojedinih naroda ili njihovog preseljenja, proterivanja, samo su dodate nove dimenzije kao što su Holokaust i genocid.
Godinama je iz političkih razloga forsiran kliše da je bila reč o uzaludnoj kasapnici u kojoj su stradali milioni vojnika u najgorim uslovima, ništa manje i civili u okupiranim oblastima, a zanemaruje se suštinsko pitanje: Šta je pobeda saveznika sprečila? Ili, što bi veliki britanski istoričar Maks Hejstings, u polemici sa skorašnjim revizionistima rekao, a „kakav bi to mir nametnula Evropi Nemačka (i Austrougarska) da su kojim slučajem one pobedile… pravda i demokratija bi platile ogromnu cenu”. Njihovi ratni ciljevi su u nauci odavno elaborirani, kao i praksa nametanja mira Francuskoj 1871. ili boljševičkoj Rusiji u martu 1918. godine. Ti uslovi su bili teži i strašniji nego Versajski ugovor. Greškama mirotvoraca 1919. taj projekat je obnovljen krajem tridesetih godina 20. veka i rezultirao je još strašnijim posledicama.
Srbija je uz bratsku Crnu Goru bila na pravoj strani istorije u Prvom svetskom ratu. Odlučila je da se brani, da sačuva suverenitet i ne dozvoli realizaciju imperijalnih planova za koje u detaljima nije znala, ali ih je dobro naslućivala. Tu misao su delili vodeći ljudi i narod. Epopeja oslobodilačkih ratova zadugo ostaje trajna sastavnica nacionalne (istorijske) svesti. Nju valja čuvati, a nažalost i braniti od nasrtaja revizije i etikete da je to koren srpskog „nacionalizma”. Treba je braniti ako nacionalna svest podrazumeva patriotizam, spremnost da se brani sloboda koja ima konkretan sadržaj za svakog građanina, ono što mu svaka okupacija ili kolonizacija oduzima. Svako rušenje države koju su gradili Srbi za sebe i druge narode značilo je za taj narod stradanje, istrebljenje, asimilaciju i u „najsrećnijem” slučaju pakovanje zavežljaja i napuštanje ognjišta.
Britanski vojni teoretičar Lidl Hart poodavno je ustvrdio da su proboj Solunskog fronta, izbacivanje Bugarske i Turske iz rata rastresli Austrougarsku i prisilili Nemačku da hitno zatraži primirje. Bio je to školski primer strategije posrednog nastupanja i rešenja koje je omogućio sporedni front. Ovo nije bilo na temelju nekog srpskog hvalisanja, ovo je izvedeno na osnovu stava nemačke carske Vrhovne komande. Nemačke trupe još su bile na tlu Francuske i Belgije, Rumunije i Srbije, a austrougarske duboko u Italiji.
I ova prosta istina je još u jesen 1918. zataškavana, vojna cenzura u Parizu nije puštala izveštaje koji bi slavili pobedu savezničke Istočne armije generala Deperea, te odlučni doprinos srpske vojske i njoj pridodatih dveju francuskih divizija, konjičke brigade i teške artiljerije. O ovome su s gorčinom pisali Depere i njegovi štabni oficiri, a posebno Luj Kordije, veliki prijatelj srpskog naroda i vojske i duša veteranske organizacije „Ratnici sa istoka”.
Decenije forsiranog društvenog zaborava o ovoj epopeji tokom trajanja Jugoslavije nisu ostale bez traga. Istorija se „okrenula naopako”. Samo tako je bilo moguće da se zaboravi kako je sanjana i dočekivana sloboda na prostorima Austrougarske gde je živeo slovenski svet do 1918. godine. I neki ovdašnji istoričari, odvojeni životom od tih davnih vremena, ali i školom, socijalizacijom pod pritiskom sveta, previđaju da su se u pobedi 1918. srela dva zamaha, srpski ratni program i želje Srba i druge braće da izađu iz okvira Austrougarske. Samo tako se može razumeti da nije bila reč o teritorijalnim pretenzijama „Beograda” i okupaciji već oslobođenju i ujedinjenju.
Da bi opstala ocena o okupaciji, trebalo je iz udžbenika skloniti i predati zaboravu reči dr Slavka Županskog, predsednika Narodnog odbora Velikog Bečkereka, koji je sa pola Veća krenuo 10. novembra da dočeka nastupajući Drugi puk srpske vojske kod Pančeva: „Počeh onaj govor koji je Vojvodina sastavljala 300 godina od kada smo se otisnuli od glavnog stabla. Čitam mu iz očiju (pukovnika Mihaila Kovačevića – prim. M. B.) da se potpuno razumemo, da kod njega u taj mah radi samo srce, on me prekida i grli i poljupcem meće tačku na moj govor.”
Predaju se ili su predate zaboravu i sve one reči prilikom dočeka srpskih odreda u Novom Sadu, Zrenjaninu, Kikindi, Subotici i Somboru. Tako smo stigli do kulminacije, 23. decembra 1991, da se u sumrak postojanja zajedničke države od predsedavajućeg Konferencije o Jugoslaviji lorda Karingtona zahteva da se Vojvodini podari konfederalni status u konfederalnoj Srbiji, a ako Srbija to ne prihvati, onda separatni status. U tri propratna elaborata se u prilog nezavisnosti navodi fakt da je „svako podređivanje Vojvodine bilo kom centru (Beogradu, Budimpešti ili Beču) uvek bilo na štetu jednog dela populacije”. Konferencija je otklonila ovaj predlog zauzimajući stav da nema mandat da uređuje srpsko-srpske odnose (Gerd Arens). Danas možda neki novi vetrovi duvaju, pa 70 odsto stanovništva, vođeno zaboravom o sreći predaka, izađe u susret projektu regionalizacije Evrope i ponovnom odvajanju od „matičnog stabla”, kako je to pre jednog veka formulisao dr Slavko Županski.
Britansko, francusko i italijansko vojno groblje u Beogradu biće povodom velikog dana sećanja posećeno i okićeno. Biće položeni, nadamo se, i ove godine venci na redukovane spomenike starim srpskim braniocima i na belege, spomen-ploče tamo dokle je stigla noga srpskog ratnika oslobodioca. Pomen je građanska pristojnost prema prethodnim, zaslužnim generacijama. Pamtiti i znati je lek dilemama savremenosti.
*Istoričar