Grbić: Građani Srbije predali su vlast plenumima

Politika onlajn

14. 11. 2026. 08:08

Филип Грбић - ФОТО (видеоисечак)

Filozof Filip Grbić ocenio je da politička kriza u Srbiji prevazilazi uobičajene stranačke sukobe i da je njena najopasnija posledica razaranje zajedničkih moralnih vrednosti, bez kojih nijedna politička zajednica ne može dugoročno da opstane. U autorskom tekstu „Raspad političke zajednice”, napisanom za „Srpski kompas”, Grbić upozorava da pobeda Studentske liste na parlamentarnim izborima ne predstavlja novi demokratski iskorak, već, prema njegovom tumačenju, povratak političkim obrascima koji su u istoriji već pokazali pogubne posledice.

„Politička zajednica raspada se onda kada vrednosne suprotnosti unutar nje postanu moralno i psihički nepodnošljive. Iščezava prećutna saglasnost u pogledu značenja pojmova dobra i zla. Ljudi nastavljaju da žive u istom fizičkom prostoru, ali u paralelnim moralnim svetovima”, piše Grbić.

On ukazuje da političke podele u takvim okolnostima prestaju da budu samo pitanje različitih stavova o vlasti, institucijama i javnim politikama, već neposredno utiču na odnose među ljudima, uključujući prijateljske i porodične veze.

Kako objašnjava, u društvu u kojem nestaje poverenje u dobronamernost političkih protivnika, njihovi postupci najpre postaju nerazumljivi, zatim se tumače kao zlonamerni, da bi na kraju svaki postupak neistomišljenika bio posmatran kao izraz lične zlobe.

Tukididovo upozorenje i raspad zajedničkih vrednosti

U potrazi za istorijskim objašnjenjem takvih procesa, Grbić se u tekstu za „Srpski kompas” vraća gotovo dve i po hiljade godina u prošlost, analizirajući svedočanstvo antičkog istoričara Tukidida o građanskom sukobu na Korkiri, današnjem Krfu, tokom Peloponeskog rata.

Prema Grbićevom tumačenju, najdublja posledica tog sukoba nisu bili samo ubistva, osveta i surovost zaraćenih strana, već potpuno preokretanje moralnih merila. Podseća i na ocenu Fridriha Ničea, koji je u delu „Sumrak idola” za Tukidida rekao da je bio hrabar pred realnošću.

Grbić navodi da je Tukidid uočio kako su tokom građanskog rata postupci koji su ranije smatrani porocima počeli da se predstavljaju kao vrline, isključivo u zavisnosti od političke pripadnosti njihovih počinilaca.

Drskost je postala dokaz hrabrosti, oprez se tumačio kao kukavičluk, umerenost kao slabost, dok je sposobnost sagledavanja širih posledica političkih odluka predstavljana kao nesposobnost za delovanje.

„Stranačka pripadnost je po svom značaju nadmašila čak i krvno srodstvo. Učestvovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu postalo je čvršća garancija lojalnosti od svete zakletve”, ukazuje Grbić, interpretirajući Tukididovo svedočanstvo.

Suština tog istorijskog iskustva, prema njegovoj oceni, jeste potčinjavanje morala političkim interesima, odnosno uspostavljanje dvostrukih standarda u procenjivanju istovetnih postupaka.

„Isti postupak je hvale vredan kada ga počini ’naš čovek’, a sramotan kada ga počini suparnik”, piše filozof.

Upravo u tom mehanizmu Grbić prepoznaje jednu od najvećih opasnosti za savremeno srpsko društvo. Politički sukob, prema njegovom stanovištu, postaje posebno opasan onda kada pripadnost određenoj strani postane važnija od istine, pravde i osnovnih pravila međuljudskog ponašanja.

Građanski rat može početi i pre oružanih sukoba

Grbić upozorava da je granica između uređenog društva i potpunog raspada civilizacijskih normi znatno tanja nego što se obično pretpostavlja.

Razaranje političke zajednice, ističe on, ne podrazumeva nužno da su ljudi svesno odlučili da postupaju nemoralno. Mnogo je opasnije kada političke strasti u tolikoj meri ovladaju njihovim rasuđivanjem da više nisu sposobni da jednakim merilima procenjuju postupke svojih istomišljenika i protivnika.

Prema njegovom tumačenju, država se ne održava isključivo zahvaljujući ustavu, zakonima i institucijama. Za njen opstanak neophodni su i zajednička moralna pravila, minimum međusobnog poverenja i spremnost da se političkom protivniku priznaju ljudsko dostojanstvo i mogućnost da zastupa ispravan stav.

„Kada sve to nestane, građanski rat je, u izvesnom smislu, već počeo. Čak i ako još uvek nema uličnih borbi”, upozorava Grbić u „Srpskom kompasu”.

On naglašava da za jedan narod nema većeg zla od građanskog rata i upravo zato posebnu vrednost pridaje demokratskom poretku, uprkos svim njegovim nedostacima.

„Demokratija ima mnogo mana, ali ima jednu dragocenu vrlinu – miroljubivu smenu vlasti”, ističe Grbić.

Pobeda Studentske liste kao uspeh radikalne levice

U drugom delu autorskog teksta Grbić prelazi na analizu političkih posledica izborne pobede Studentske liste, dovodeći u pitanje široko rasprostranjeno predstavljanje studentskog pokreta kao novog oblika demokratskog organizovanja.

Polazište za njegovu kritiku predstavlja tekst „Revolucija bez vođe”, koji je Aleksandar Matković objavio na portalu „Peščanik” nekoliko dana posle parlamentarnih izbora.

Grbić ukazuje da Matković u tom tekstu nastoji da izborni rezultat analizira bez preteranih emocija, ali istovremeno priznaje da nije neutralni posmatrač, već neposredni učesnik političkih procesa o kojima piše.

Kako prenosi Grbić, Matković navodi da je bio kandidat studentskog pokreta na izborima i da je tokom 2024. i 2025. godine držao predavanja na blokiranim fakultetima.

U svojoj analizi Matković, prema Grbićevom navodu, tvrdi da je Studentska lista postala „popularnija od desničarske vlasti” i da je uspela da „razbije monopol političkih stranaka”.

Upravo u tim ocenama Grbić prepoznaje ideološku prirodu studentskog pokreta, za koju smatra da nije dovoljno razjašnjena u javnosti.

„Neverovatno je koliko se retko javno govori o tome da je pobeda Studentske liste najubedljiviji uspeh ekstremne levice u Evropi još od pada Berlinskog zida”, ocenjuje filozof.

Grbić ide i korak dalje, tvrdeći da ishod izbora ne treba posmatrati isključivo kao poraz dotadašnje vlasti, već kao dovođenje u pitanje samih načela parlamentarnog političkog sistema.

„Nije, dakle, pobeđena samo desničarska vlast, pobeđena je parlamentarna demokratija. Građani Srbije su svojim glasovima vlast u republici predali plenumima”, navodi Grbić.

Takvo tumačenje zasniva na uverenju da plenumski način organizovanja i odlučivanja nije istovetan institucionalnoj odgovornosti koju podrazumeva predstavnička demokratija, u kojoj vlast mora biti politički prepoznatljiva i podložna kontroli.

Prema njegovoj oceni, prenošenje stvarne moći odlučivanja na plenume predstavlja politički eksperiment čije posledice mogu biti izuzetno ozbiljne.

„Istorija još nije zabeležila slučaj u kom se ova vrsta političkog avanturizma završila u nečemu što nije siromaštvo, represija i sveopšta mizerija”, tvrdi Grbić.

Plenumi, samoupravljanje i komunističko nasleđe

Posebnu pažnju u tekstu za „Srpski kompas” Grbić posvećuje Matkovićevom opisu studentskog pokreta kao političke organizacije bez jedinstvenog lidera, zasnovane na kolektivnom samoupravljanju i političkom obrazovanju.

Citirajući Matkovića, Grbić prenosi njegovu ocenu:

„Nedeljna izborna pobeda onoga što je postalo Studentska lista proistekla je, dakle, iz jedne nove političke kulture: pokreta bez vođe, zasnovanog na kolektivnom samoupravljanju i političkom obrazovanju, kakav na političkoj sceni Srbije nije viđen od raspada Jugoslavije.”

Za Grbića, upravo pojmovi kolektivnog samoupravljanja i političkog obrazovanja predstavljaju razlog za preispitivanje ideološkog karaktera pokreta koji je osvojio parlamentarnu većinu.

On smatra da je u javnom predstavljanju studentskog pokreta izostalo jasno ukazivanje na sličnosti između takvog političkog organizovanja i ideja koje su obeležile komunističke pokrete i sisteme.

Grbić iznosi i ocenu da Matković svesno izbegava upotrebu reči „komunizam”, jer bi, kako tvrdi, njeno otvoreno pominjanje izazvalo otpor kod velikog dela birača Studentske liste.

U tom kontekstu kritikuje i deo nacionalno opredeljene javnosti koji je podržao studentski pokret, smatrajući da nije prepoznao ideološke posledice takve podrške.

Prema Grbićevom stanovištu, dok deo srpskih nacionalista izborni ishod tumači kao pobedu rodoljubive omladine nad prethodnom vlašću, pojedini levičarski aktivisti u njemu vide potvrdu uspeha sopstvenog političkog modela.

On zato odbacuje tvrdnju da su studenti stvorili do sada nepoznat oblik demokratskog organizovanja, smatrajući da se iza nove terminologije nalaze ideje koje su već imale svoju istorijsku primenu.

„Ali pravo govoreći, ono što se danas u Srbiji događa nije daleko od komunizma. Ne treba da se zavaravamo kako su srpski studenti doneli neku nečuvenu demokratsku novinu”, navodi Grbić.

Upozorenje na posledice političkog eksperimenta

Završna poruka Grbićevog teksta povezuje dva pitanja kojima se bavi – razaranje zajedničkih moralnih vrednosti i promenu načina političkog organizovanja nakon pobede Studentske liste.

S jedne strane, autor upozorava da društvo u kojem politički protivnici više ne priznaju jedni drugima osnovnu dobronamernost postepeno gubi sposobnost da sukobe rešava mirnim putem. S druge, dovodi u pitanje mogućnost da se stabilna parlamentarna demokratija izgradi na modelu kolektivnog odlučivanja koji, prema njegovom mišljenju, nosi snažno ideološko nasleđe komunizma.

U takvom razvoju događaja Grbić ne prepoznaje demokratsku novinu, već opasnost od ponavljanja istorijskih iskustava u kojima su revolucionarna obećanja o novom društvu bila praćena gubitkom političkih sloboda i ekonomskim nazadovanjem.

„Sve je ovo već viđeno i mnogo puta istorijski testirano. Uvek se završavalo na isti način. Bedom, represijom i nesrećom”, zaključuje filozof Filip Grbić u autorskom tekstu „Raspad političke zajednice”, napisanom za „Srpski kompas”.