Testament Dževada Prekazija

Aleksandar Apostolovski

15. 11. 2026. 20:00

Није био човек који је живео само од успомена. Није се трудио да буде допадљив. Није ни морао. Његов ауторитет није долазио из функције, телевизијских студија, политичких веза или менаџерских дилова. Долазио је из успомена, када је Партизан играо моћан фудбал (Фото/ „Инстаграм”)

Aleksandar Apostolovski

Dževad Prekazi je imao levu nogu koja nije pripadala ovom svetu. Možda je zato toliko dugo uspevao da živi u različitim univerzumima, a da nijedan ne prihvati kao potpuno svoj.

U Kosovskoj Mitrovici je rođen, u Beogradu je fudbalski kršten, u splitskom Hajduku je gostovao, u Istanbulu je postao besmrtan. Da je kojim slučajem igrao za još desetak klubova, verovatno bi morao da otvori svoje diplomatsko predstavništvo.

Ali Preki nije bio diplomata. Bio je fudbaler. A to je, u njegovom slučaju, značilo da levom nogom može da rešava probleme za koje ni vojske nisu imale odbrambeni štit.

Kada bi stao iza lopte, protivnički golman bi počinjao da razmišlja o penziji. Zid bi se nameštao, publika je zadržavala dah, a golman je imao izraz lica čoveka koji se upravo setio da je ostavio uključenu ringlu. Onda bi Preki šutnuo. Bio je to njegov čas geometrije. Lopta bi promenila pravac, onda gravitaciju i završavala bi tamo gde je majstor zamislio – yglavnom u rašlje.

U Partizanu je proveo sedam godina. Dovoljno da postane deo crno-bele anatomije. Nije bio samo igrač koji nosi dres. Bio je razlog zbog kojeg se dolazilo na stadion JNA. Tri titule prvaka Jugoslavije nisu bile mala stvar u ondašnjoj moćnoj Jugo-ligi, ali Preki nikada nije bio čovek koji bi svoju veličinu merio samo peharima. Zaista. Setiš se Prekija, pustiš „Crne kose” i uhvati te jeza.

Otišao je u Hajduk, gde je osvojio Kup, mada se to shvata kao letovanje, pa u Galatasaraj, gde je osvojio dve titule prvaka Turske. Zamalo da mazne i Kup šampiona. U Istanbulu su ga toliko zavoleli da su mu dali ulicu. Beograd mu je dao Dorćol, Partizan južnu tribinu, a Turci ulicu na Bosforu. Čovek bi pomislio da je reč o nekakvoj međunarodnoj razmeni kulturnih dobara, samo što je kulturno dobro imalo kopačke, razoran slobodan udarac, dribling i završni pas.

Ali Prekazija ne određuje samo njegov šut i dribling, nego ono što je odbio da uradi sa sobom. Nije dozvolio da ga prevedu na jezik tuđih podela.

Albanac po poreklu, Jugosloven po osećanju, Beograđanin po stavu, Partizanovac po sudbini. U današnjoj Srbiji takva biografija zahtevala bi kolegijum profajlera koji bi morao da objasni kako se postaje takav, veliki čovek. Samo je on znao čarobnu formulu za to.

Njegova kuća u Kosovskoj Mitrovici bila je zapaljena, zato što je Albanac koji je izabrao Beograd. Grad njegovog detinjstva postao je mesto kojem nije mogao da se vrati na način na koji se čovek obično vraća kući. A Beograd je ostao njegov. Balkanska metropola i on savršeno su se slagali, šetali su zajedno, ruku podruku, do njegovog poslednjeg daha. Beograd je znao da nije bio njegova rezervna adresa, već istinski dom.

Govorio je da je Beograd njegov grad. I nije to izgovarao kao političku poruku. Govorio je to mnogo više kao čovek koji se čudi zašto ga to uopšte pitaju. Koja mu je bila krvna grupa? Ona najređa – ljudska! Nema je u Institutu za Transfuziju krvi. 

Na mobilnom telefonu mu je uvek zvonila „Internacionala”. To je bila njegova religija. Za sve prezrene na svetu. On i Če Gevara, kao duet u koji više neko ne veruje i zna da su iluzija, ali ih svi poštuju, jer ljudska vrsta opstaje zahvaljujući toj opseni.

U jednoj beogradskoj kafani zvoni „Internacionala”, za stolom sedi legenda Partizana, u novčaniku verovatno ima neku fotografiju iz Istanbula, a na pitanje o identitetu odgovara zviždukom argentinskog revolucionara. Mora da je sada tu negde i Maradonin duh koji sa njima puši tompuse i naručuje piće.

Da je kojim slučajem danas bio fudbaler, Prekijev agent dobio bi nervni slom. Ne bi znao šta da stavi u njegovu biografiju na društvenim mrežama. Dževad Prekazi ne bi imao takvih problema. Ne bi mu bio potreban profil da bi znao ko je.

Njegova ljubav prema Partizanu bila je gotovo porodična, ali nije bila isključiva. Kada je otišao u Galatasaraj, nije ostavio crno-bele boje na aerodromu. U Istanbulu je pronašao novu ljubav, a nije morao da ubije staru da bi joj dokazao vernost.

Zato je želeo da mu, kada dođe vreme, u kovčeg stave dva dresa: Partizanov i Galatasarajev.

Dva dresa za poslednji izlazak pred publiku. Ona koja je kasno zaplakala za njim. Jedan dres za Beograd, drugi za Istanbul. Jedan za mladost, drugi za još jedan grad i klub koji mu je uzvratio ljubav.

Samo je Preki mogao da smisli takvu muzejsku postavu za večnost.

Ali on nije bio čovek koji je živeo samo od uspomena. Nije se trudio da bude dopadljiv. Nije ni morao. Njegov autoritet nije dolazio iz funkcije, televizijskih studija, političkih veza ili menadžerskih dilova. Dolazio je iz uspomena, kada je Partizan igrao moćan fudbal. A onda je svima pokazao kako izgleda slavan fudbaler kada prestane da igra.

Možda je upravo zato Prekazi bio toliko važan za jednu generaciju navijača. On je pripadao vremenu u kojem je fudbaler mogao da bude mangup, umetnik, levičar, lokalpatriota i svetski putnik, a da ne mora da angažuje agenciju za odnose s javnošću kako bi slatkasto opisao svoju ličnost. Preki nikada nije imao svoju „Dolče vita”, ali nikada nije dozvolio da iko ikada primeti njegovu bol.

Danas se fudbal igra u laboratorijskim uslovima. Trče se kilometri, mere se intenziteti, ili tome slično, analiziraju se uglovi dodavanja, a igrač ima stručnjaka za svaki deo tela. Prekazi bi verovatno sve to saslušao, zapalio cigaretu i pitao – Momci, a gde je tu lopta? I ko će da je šutne?

Danas, kada fudbaleri menjaju klubove češće nego što menjaju frizure, a o njihovoj pripadnosti govore marketinški stručnjaci, Prekazi deluje kao relikt nekog drugog sveta. U tom svetu se znalo šta znači istrčati pred Jug, šta znači nositi crno-beli dres i šta znači kada te pedeset hiljada ljudi prihvati kao svog.

Preki je imao i Beograd i Istanbul. Imao je Partizan i Galatu. Imao je svoju Kosovsku Mitrovicu, čak i kada su mu je drugi oduzeli. I imao je ono što je danas možda najređa ljudska osobina – nije dozvolio da mu drugi pišu biografiju.

Zato ga ne treba pretvarati u mermernu figuru. Nije on bio od tog skupog kamena. Bio je stvoren od fudbala, inata, muzike, levog stopala i jednog, pomalo staromodnog običaja da je postao čovek kojem ne može da se zalepi bilo kakva etiketa. Svaka se odlepljivala od njega.

Ako je fudbal zaista najvažnija sporedna stvar na svetu, Prekazi je bio jedan od onih zbog kojih verujemo da je ipak najvažnija.

I da, kada bi se ponovo našao pred slobodnim udarcem, ne bih se kladio na golmana. Da li će mu se Beograd i Srbija odužiti kako je zaslužio? Sumnjam, ali je to najmanje važno. Daleko je značajnije šta piše u testamentu Dževada Prekazija: „Samo treba voleti ljude, znati da šutneš levom i da 40 metara nije predaleko!”