Bombama na decu
Najtamniju stranicu bombardovanja SRJ predstavlja stradanje dece, a na tom strašnom spisku je 89 ubijenih i 2.700 teže i lakše ranjenih mališana.
Prva žrtva je bio 17.godišnji Senad Dacić iz sela Bresnik kod Rožaja, koji je 25. marta, samo dan pošto je NATO krenuo u napad, našao na kasetnu bombu bačenu iz aviona i teško povređen preminuo na putu do bolnice.
Najmlađe žrtve su bezimena beba albanske nacionalnosti, spaljena u naručju majke u Koriši i 11- mesečna devojčica srpske nacionalnosti Bojana Tošović, ubijena na stepenicama porodične kuće. 11. aprila u selu Merdare kod Kuršumlije, u naručju oca Božina.
Trogodišnja Milica Rakić iz Batajnice ubijena je 19. aprila dok je sedela na „noši”, uoči polaska na spavanje.
Troje 18.godišnjaka, tek što su se opraštali od detinjstva, žrtve su različitog ubojitog oružja. Jedan od njih je Milan Ignjatovića iz Vladičinog Hana koji je pokošen šrapnelom u predvečerje 11. maja, zajedno sa 16.godišnjom Gordanom Nikolić. Umrli su zagrljeni, u osvit prve ljubavi.
Milena Malobabić, je bežeći od smrti iz RSK u Hrvatskoj, usmrćena u izbegličkom kampu prilikom bombardovanja Surdulice a, Kopola Fljorinda je u smrt otišla sa četvoro braće i sestara kada je NATO gađao autobus na mostu preko Laba, u selu Lužane, kod Podujeva. Sa spiska ubijenih se ne mogu izostaviti ni tri nerođene bebe čije su majke pobijene u poodmakloj trudnoći: Ana Marković iz Leskovca, Ljiljana Spasić iz Niša i Đulje Zuljfuri iz Prizrena.
NATO rakete i kasetne bombe su ih pokosile u proleće 1999. na ulici i u domu, a trebalo je da nove živote podare dolazećeg leta. Žrtve bombardovanja su bili i mališani Turci, Romi, Goranci, ali najveći broj stradalih je, srazmerno populaciji, među srpskom i albanskom decom.
Potpuno nevina, ova deca su često umirala u najtežim mukama:pod gromadama betona i čelika, kao žive buktinje u spaljenim kućama, živi zakopani u kraterima američkih tomahavka; komadani tako da su delovi njihovih tela skupljani s užasom na mestu zločina.
Zato stručnjaci Saveznog komiteta za ratne zločine nisu mogli identifikovati dvadeset dvoje albanske dece do 14 godina starosti, čija su tela ugljenisana u napadu NATO bombardera na izbegličku kolonu na putu kod sela Koriša, 13. maja i jedno srpsko dete starosti između devet i deset godina raskomadano u napadu na Surdulicu 27. aprila. Među onim najteže povređenim su deca sa opekotinama najvišeg stepena, amputiranim ekstremitetima, trajno oštećenim unutrašnjim organima. Dečak star svega četiri godine, izbeglica iz Krajine, Petar Ilkić ranjen u napadu na izbegličko naselje „Majino selo” kod Đakovice 21. aprila, teško da će ikada ponovo progledati. Nada Martinović stara 15 godina, pokošena je šrapnelom prilikom raketiranja autobusa na Savinim vodoma 3. maja kod Plava u Crnoj Gori i tako joj je oštećena kičma da je ostala nepokretna.
Učenik četvrtog razreda osnovne škole Danijel Ivić iz Vrbovca kod Kosovske Mitrovice 15. maja je poneo ocu vodu na njivu i naišao na kasetnu bombu koja mu je raznela obe noge. Zadobio je povrede po celom telu i ostao bez dela nosa.
Ne postoji proteza koja bi mogla da vrati noge njemu ili 7-godišnjoj Slavici Jelenić, da ih učini onim što su bili do agresije NATO - zdravom decom.
Crnom spisku treba dodati i ubistvo 17-godišnjeg Novice Janićijevića kojem je razneta glava u masakru 14. žetelaca u Selu Staro Gracko 23. jula, kao i 6-mesečnu bebu koja je 16. avgusta živa spaljena u kući, sa majkom Lelom Dimić, u centru Prizrena.
Ove zločine počinili su teroristi OVK pošto je 10. juna prekinuta vojna intervencija NATO i uvedena privremena uprava UN na Kosovu, a kontrolu u južnoj srpskoj pokrajini preuzele međunarodne snage. Pored toga, prve godine posle bombardovanja, na desetine dece na Kosovu je stradalo od kasetnih bombi i postavljenih mina.
Istraživanja sprovedena samo godinu dana posle bombardovanja pokazale su da 10 odsto dece u Srbiji pati od posledica stresa koje zahtevaju pomoć stručnjaka, što je direktna posledica pretrpljenog straha, zbegova i života po podrumima i skloništima, uz stalna oglašavanja sirena za vadušnu opasnost. U ocenama zapadnih lidera u većini zapadnih medija spominjanje civilnih žrtava i civilnih razaranja se, međutim, izbegava ili uopšte ne pominje, tako da se i danas, 10. godina posle bombrdovanja NATO, malo zna o stradanju dece u akciji nazvanoj „Milosrdni anđeo”. Spisak ubijenih mališana i dece invalida, teže i lakše povređene, nije konačan, jer deo medicinske i istražne dokumentacije o stradanju civila na Kosovu tamošnje albanske vlasti, koje zapadnim saveznicima izražavaju beskrajnu zahvalnost na bombardovanju Srbije, ne žele da obelodane.