Dobro da bolje ne može biti

Politika onlajn

18. 11. 2026. 08:00

Александар Николић почасни конзул Републике Србије у Држави Израел (Фото: МО/ВС)

Još od daleke 1988. nijedna izraelska vlada nije dovršila četvorogodišnji mandat. Dakle, pre čak 38 godina, u vreme kada je SFRJ „principijelno” predvodila stav neodržavanja diplomatskih odnosa. Dokrajčenje mandata je pošlo za rukom predsedniku vlade, sada u tehničkom mandatu, Benjaminu Netanjahuu.

Te četiri godine bile su obeležene najpre masovnim protestima protiv pravne reforme, kako ju je vlast nazvala, a njeni oštri kritičari preuređenjem države kojim bi se urušila tripartitna nezavisnost sudske, zakonodavne i izvršne vlasti, zapravo zakonodavna nadredila sudskoj. Podela društva dosegla je nepremostiv jaz. Manipulativno održavanje pojmova desnice i levice ne samo da je anahrono već i dezavuisano. Državotvorna radnička partija, koju oličavaju istorijske figure poput oca nacije Ben-Guriona, zatim Moše Dajana, Golde Meir, Rabina i Peresa, danas samostalno ne bi prešla izborni prag. Utopljeni u partiju Demokrata, jedinu koja se podvodi pod istorijski pojam levice, osvojili su samo osam od 120 mandata. Jevrejski deo izraelskog društva se zapravo deli na liberalno-sekularnu komponentu, koja je sve samo ne vouk degeneracija, potpuno posvećena služenju u oružanim snagama, poštujući tradicionalne vrednosti, sa jedne strane, i nacionalno-religioznu populaciju, sastavljenu velikim delom od potomaka repatrijanata iz islamskih zemalja, te ultrareligioznu populaciju, sa druge. Među njima kompromisa biti ne može! U segmentima praktikovanja ortodoksnog judaizma, za ultrareligiozne popuštanje bi bilo blasfemija. Rascep od reformnih i konzervativnih američke jevrejske zajednice postao je aksiom.

Potom se tokom mandata sručio 7. oktobar 2023. Na praznik Simhat Tora, koji se zadesio na Šabat, Izrael je bio zatečen najtežim stradanjem Jevreja od Holokausta. Bestijalno-patološki zločini Hamasa, poharani kibuci duž linije razgraničenja sa pojasom Gaze, 1.221 masakriran. Među stradalima su bili bebe, omladina na muzičkom festivalu „Nova”, pripadnici arapske manjine – Beduini, te 68 stranaca. Povrh toga, 251 talac, od čega je 46 njih evidentirano u momentu kidnapovanja kao živo, a stradalo tokom boravka u Gazi. Ovim su započeli ratni ciklusi protiv proksija Islamske Republike – Hamasa u pojasu Gaze, Hezbolaha u Libanu i Huta u dalekom Jemenu, proširivši se u dva kruga i na sam Iran.

Četiri mračne godine „potpune desnice”, kako je sebe nazvala vlada predvođena Netanjahuom, najduže služećim premijerom Izraela. Tokom tih godina se od predvečerja proširenja Avramovskih sporazuma na centralnu zemlju Bliskog istoka, kakva je Saudijska Arabija, 12 evropskih zemalja sunovratilo u međunarodnu izolaciju, propraćenu bojkotom roba proizvedenih u Judeji i Samariji – Zapadnoj obali. Zatim je usledila suspenzija akademske saradnje i sajamskih izlagača. Fudbalska reprezentacija Irske je odbila da ugosti Izrael. Pred utakmicu nisu se rukovali, a tokom intoniranja himne gledali su u zemlju. Irska je bila i među zemljama koje su zagovarale isključenje Izraela iz takmičenja za „Pesmu Evrovizije”.

U prvim mesecima posle 7. oktobra antisemitske pojave, počev od onih na društvenim mrežama, pa sve do ubistava su, prema podacima Lige protiv klevete (ADL), uvećane stotinama procenata u mnogim zemljama širom sveta, a u Francuskoj čak za hiljadu odsto. U međuvremenu se ova najdugovečnija mržnja svela na novi „normalan” nivo. Tokom svedočenja pred Odborom za obrazovanje Predstavničkog doma SAD, na pitanje da li pozivanje na genocid nad Jevrejima krši pravila njihovih škola o maltretiranju i uznemiravanju, Klaudin Gej, predsednica Univerziteta Harvard, odgovorila je da to „može zavisiti od konteksta”.

Posle beznađa takve četiri godine iščekivali su se izbori. Nesnosna skupoća života, monopolski ili kartelski uvoz, nemogućnost rešavanja stambenog pitanja za mlade, siromaštvo među penzionerima ili neefikasan javni saobraćaj opet nisu bili teme izbora. Premda je Izraelcima opšte poznato da njihova zemlja zauzima najniža mesta među članicama OECD-a u parametrima socijalnih razlika, to nije bilo u fokusu izbora. Izbori su doživljeni kao sudbonosni, referendumski kada je reč o sudbini Netanjahua, političkog mađioničara globalnog kalibra. Središnjom temom nametnuo se karakter države jevrejskog naroda. Izlaznost je bila impozantna – 77,7 odsto. Liberalno-sekularni deo društva i deo onih odmerenih religioznih su se nezapamćeno regrutovali, što se izrazilo i u procentima glasača na najvažnijim lokacijama poput telavivskog konglomerata Dan. Izraelska dijaspora je tražila kartu više ne bi li došla u zemlju (ne glasa se po diplomatsko-konzularnim predstavništvima), samo na nekoliko dana, kako bi glasala protiv Netanjahua, nešto što je doskora bilo karakteristično samo za ultrareligiozne, posebno one iz Njujorka. Avioni su pred izbore prazni odletali jer niko nije hteo da propusti glasanje, a vraćali puni do poslednjeg mesta. Poseban uspeh su zabeležile obe arapske partije, Zajednička lista i Ram, time postajući potencijalan tas na vagi, zamenjujući višedecenijsku ulogu ultrareligioznih.

Uprkos svemu, Blok za promene, predvođen Gadijem Ajzenkotom, nije dosegao prelomnih 61 mandata. Bagatelisanje upozorenja prof. Dana Ben-Davida o tendencijama i imlikacijama demografskih kretanja dovodi do nerazumevanja i iščuđavanja. Društvo se jeste radikalizovalo tokom godina ratnih ciklusa, posebno mlađa populacija, međutim, konstanta dolazi od eksponencijalnog rasta ultrareligioznih u sveukupnoj populaciji startap nacije. Oni se kroz jednu generaciju dupliraju, na majku dolazi 6,7 dece, bez premca u razvijenim zemljama, brojeći već 1,4 miliona duša, što je gotovo 14 odsto. Premda je došlo do lošeg rezultata njihovih partija, posebno orijentalnog Šasa, bunt mladih, koje je usled njihove brojnosti verskim vođama sve teže kontrolisati, poput admora nad hasidima, glasovi ostaju u krugu Bloka koalicije.

Očekivanje je da u slučaju ponovljenih izbora Blok za promene, posle ovakvog napregnuća, ne bi postigao bolji rezultat. Štaviše, ni u perspektivi. Džek Niklson bi u maestralnom filmu „Dobro da bolje ne može biti” zaključio: „Šta ako je ovo najviše što može da se postigne?”

*Počasni konzul Republike Srbije u Državi Izrael