Muzičke čarolije
Николај Лугански, руски пијаниста (Фото: EPA/SERGEI CHIRIKOV)
Zadivljen muziciranjem najvećeg pesnika klavira, Teofil Gotje je zapisao: „Kad Šopen dodirne dirke kao da ih je okrznulo krilo anđela!”
Upravo takva muzička čarolija dogodila se na koncertu Nikolaja Luganskog u rasprodatoj sali Kolarčeve zadužbine. Slušali smo ga kao opčinjeni, očarani plemenitim tonom i suptilnošću dinamičkih finesa. Čuli smo svojevrsnu njegovu „labudovu pesmu”, koja je odbolovala čak i lagodni 6/8 ritam „Barkarole” opus 60, potom tri empromptija koja su kao arabeske na klavijaturi osenčile dinamičke promene čak i u trilerima, a ovaj „Šopenovski blok” Luganski je okončao njegovim poslednjim, Četvrtim skercom u E-duru („ljubavnom tonalitetu”, po Šerpantjeu), opus 54, koji sve vreme odiše melanholijom i setom. Kako „skerco” na italijanskom znači „šala” Šuman se upitao osetivši njegove tragične dimenzije: Kakve boje preostaju za ozbiljnost kad se šala zaodeva u tako tamno ruho?
U „Novom časopisu za muziku” Šuman je Šopena najavio rečima: „Kape dole, gospodo, evo genija”, a na koncertu maestra Luganskog čuli smo i Šumanovu muziku – „Pet fantastičnih komada” s raskošnom paletom tonskih boja i tehničko bleštavilo „Bečkog karnevala” komponovanog za vreme posete 1839. austrougarskoj prestonici kao kakav muzički putopis.
Klavirom je Dmitri Šiškin u okviru svojevrsnog odjeka 15. Beogradskog Šopen festa otvorio svoju dušu, jer kako je smatrao Kandinski – „duša je klavir sa mnogo žica”. Njegovo muziciranje s Gradskim kamernim orkestrom „Šlezinger” iz Kragujevca podsetilo me na predavanje Dr Aleksandre Kokotović na Matematičkom institutu SANU, koje je naslovila „Između dva neba: od Tesline imaginacije do arhitekture zajedništva”. Šiškin je kao što je bljesak munje objavio Teslino rođenje obasjao („prilično školsko”) izvođaštvo kragujevačkog orkestra, s kojim je imao „zajedništvo” u Šopenovom Koncertu u e-molu.
Često je kompozitor svirao ovu muziku i bez orkestra, smatrajući da je orkestar samo rezonanca klavira, posebno njegov drugi stav koji je prava romansa, nalik na Belinijeve melodije, koje je i Šiškin dobro upoznao proširujući ono svoje umetničko nebo u Kataniji, Belinijevom rodnom gradu. Najveći poeta klavira sam je izjavio da je u laganom stavu težio da „uhvati belinijevsku melodiju fildovskim basom”. Sanjalačko-strastvenim tonusom Šiškin nas je uveo u atmosferu noćnog sanjarenja, a drugi i treći nokturno iz opusa 9, koje smo čuli u prvom delu koncerta, nastali su takođe pre njegove dvadesete godine i pre napuštanja Poljske. Pokazujući „mnogožičanost” svoje pijanističke palete interpretirao je i Herojsku polonezu u As-duru, opus 53, za koju je Šuman izjavio da ga podseća na „topovska zrna zasuta cvećem”.
Na početku koncerta čuli smo u maestralnom izvođenju desetostavačnu svitu „Romeo i Julija” iz baleta Sergeja Prokofjeva, koji se smatra njegovim najuspelijim i najinspirativnijim delom.