Nova vlast, stari ring
Скупштина Србије (Фото А. Васиљевић)
Do sada nije važio za duhovitog čoveka, bar ga javnost tako nije prepoznavala, ali kada je na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije Balint Pastor konstatovao da je Savez vojvođanskih Mađara sa dva poslanika postao treća grupacija po snazi u parlamentu, najbolje je oslikao političku fresku današnje Srbije. Faktor broj tri ne može da osnuje ni poslaničku grupu, što je Balinta podstaklo da učini ono što je za njega prava retkost: pokušaj ironičnog osmeha pretvorio se u politički facijalis.
Dve najbrojnije grupacije, Studentska lista sa apsolutnom većinom od 140 poslanika i „Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje” sa 103 mandata, ispraćene su pred ulazak na sednicu u Domu Narodne skupštine kao da ulaze u Koloseum, ali srpski, očekujući gladijatorske borbe bez lavova, tigrova i ostalih „domaćih” životinja.
Okrenuvši palac nagore, najstariji poslanik Stojan Radenović označio je početak sednice, ali svi oni okupljeni po kafićima i na radnim mestima, koji su čekali da u prenosu uživo posmatraju slom Aleksandra Vučića i njegovih parlamentarnih saboraca i furiozni trijumf pobednika jednakih među jednakima, kako sami sebe nazivaju poslanici Studentske liste, videli su nešto drugo. Umesto Koloseuma, posmatrali su srpski oktagon, gde se Vučić oseća kao u prirodnom staništu, dok pobednici tek treba da se naviknu na nove uslove.
Aleksandar Vučić promenio je stranu sale, ali ne i naviku da bude u njenom središtu. Čovek koji je četrnaest godina imao parlamentarnu većinu, a često i osećaj da mu pripada čitava država, sada se našao u opoziciji. Ipak, prvih dana novog saziva ponašao se kao da je promenjena samo scenografija, dok je predstava ostala ista. Govorio je dugo, ulazio u polemike, odgovarao na dobacivanja i vraćao se na teme koje nisu bile na dnevnom redu.
Čak je i izbor predsednika Skupštine dobio oblik političkog monologa s povremenim upadicama publike.
Prvog dana sednice Vučić je govorio oko sat i četrdeset minuta, dok je rasprava o kandidatu za predsednika parlamenta tekla u senci njegovog nastupa. Drugog dana nastavio je da se javlja za reč, uz najavu da neće čitav mandat provesti u Skupštini.
Možda je to samo njegov način da se navikne na novu političku geografiju. Ali, sigurno je planirao sledeće, što je suština njegovog nastupa: ako već ne može da kontroliše većinu, može da pokuša da kontroliše prostor, vreme i pažnju.
U politici, kao i u pozorištu, nije nevažno ko je glavni glumac. Još je važnije ko uspeva da ubedi publiku da bez njega predstava ne može da počne. To je bio njegov cilj i verovatno je u sebi pomislio – šteta što se ovoga nisam ranije setio. Odnosno, ranije izgubio izbore.
Pitanje da li Vučić igra poslednju simultanku nije samo nedoumica o njegovoj političkoj budućnosti. To je pitanje njegovog odnosa prema vlasti. Njegova prednost nije samo u političkoj veštini, već i u sposobnosti da svakom protivniku nametne ritam, da se pojavi, povuče potez i ode do sledeće table, ostavljajući utisak da kontroliše čitavu prostoriju.
Takav model ponašanja dugo je bio prepoznatljiv u Srbiji. Vučić je istovremeno razgovarao sa stranim državnicima, odgovarao opoziciji, komentarisao medije, otvarao fabrike, najavljivao investicije i tumačio gotovo svaki događaj u zemlji.
Očigledno ne namerava da bude običan opozicioni poslanik. Njegov politički kapital ne počiva na tome da govori samo kada je prozvan, već da sam određuje kada će početi rasprava, o čemu će se govoriti i ko će morati da mu odgovori.
Njegova najava da neće ostati u Skupštini čitav mandat dodatno otvara pitanje da li tu funkciju vidi kao dugoročnu političku bazu ili samo kao jednu od stanica u daljoj strategiji. Tako je otvorio još jednu dilemu i ponovo sebe postavio u centar pažnje. Da li su mu poslanici Studentske liste to svesno prepustili, procenjujući da je ta Vučićeva potreba tokom kampanje predstavljala i njegov najveći hendikep?
Ipak, odlazak sa vlasti ne znači automatski i odlazak s političke scene. Pitanje je samo da li se politički autoritet može održavati istim sredstvima kada protivnik ima apsolutnu većinu.
Kako su poslanici pobedničke liste mahom s univerziteta, moraće da obrate pažnju na sledeću pojavu: kad ulaze u ring, masteri i doktorati ne pomažu protiv parlamentarnog krošea.
Ljudi navikli da slušaju pitanja o metodologiji i dokazima sada su dobili mikrofon, poslaničku karticu i protivnika koji ne mora da odgovori ni na jedno njihovo pitanje, ali može da im postavi dvadeset novih. To je prilično surova promena radnog okruženja.
Univerzitetska katedra i poslanička govornica nisu isto. U parlamentu autoritet mora da se osvaja iz minuta u minut. Nekada činjenicama, nekada političkim instinktom, nekada sposobnošću da se prepozna provokacija, a nekada jednostavnim umećem da se na svaku provokaciju ne odgovori.
U akademskom svetu protivnik može da bude recenzent koji osporava metodologiju. U Skupštini može da vam prekine izlaganje, dovede u pitanje biografiju, promeni temu i zatim vas optuži da niste odgovorili na pitanje.
Upravo je to najveća nepoznanica nove parlamentarne većine, naročito zato što su izabrali taktiku da ćute i prepuste govornicu Vučiću. Čak i kada su se javili za reč, profesor Jugoslav Gašić je, predstavljajući Aleksandra Čupića kao kandidata za predsednika Narodne skupštine u ime Studentske liste, rekao da Čupić predstavlja „živo ovaploćenje antičkog ideala kalokagatije”.
Taj pojam obrazložio je kao savršeno jedinstvo etičke lepote, unutrašnje vrline i spoljašnjeg dostojanstva.
Na nekom od naučnih seminara to bi prošlo nezapaženo, ali u srpskom ringu, gde ljuti naprednjaci prate svaku reč i pokret, bila je to idealna tema za publiku pored televizora, među kojom su mahom radnici, seljaci i poštena inteligencija.
Profesor sociologije Jovo Bakić je, naravno, daleko iskusniji, pa se obrušio na Vučića onako kako su njegovi birači očekivali, kada je shvatio da na sednici ima previše Vučića, a premalo njih. S tim što nije ponavljao kulinarske metafore o dinstanju, prženju i kuvanju naprednjaka, koje je koristio tokom dvogodišnje krize. Ko je pobedio u tom duelu stvar je političkog opredeljenja i ukusa, mada, srećom, niko nije pojeden! Vučić je jedva dočekao da uzvrati baražnom paljbom, ne u decibelima, već s idejom da u direktnom obračunu jedan na jedan pokaže da i dalje vlada parlamentarnom scenom, na kojoj se kalio kao mladi radikal uz Voju Šešelja.
Izbor Jove Bakića za šefa poslaničke grupe dobar je kadrovski potez Studentske liste, jer se on za sada pokazao sposobnim da se retorički, u jedinici vremena, nosi s naprednjačkom manjinom, ali ne akademskim frazama, već postulatom jednog od koloritnih junaka iz devedesetih: „Život me nije mazio, pamtim samo udarce. I umem da ih zadajem.”
Ako se Čedomir Jovanović, kao šef poslaničke grupe DOS-a, u svoje vreme pokazao kao Krcun heterogene grupacije koja je pobedila Miloševića, iako zvanično nije seo u fotelju ministra policije, možda će Bakić nastaviti da deluje u sličnom maniru. Mnoge pristalice pobednika volele bi, međutim, da ga vide upravo u onoj fotelji u kojoj nije sedeo Čeda – kao ministra unutrašnjih poslova. A kako je Bakić levičar, čini se da ne bi imao ništa protiv da preuzme ulogu prvog žandara Srbije.
Možda je najzanimljivije tokom trodnevne konstitutivne sednice bilo posmatrati sudar dva različita politička vremena. Vučić predstavlja političku epohu koja je četrnaest godina imala većinu i dominantnu ulogu u javnom životu. Studentska lista predstavlja politički pokret koji je, izvan postojećih partijskih struktura, stigao do parlamentarne većine, obrisavši gumicom i parlamentarnu opoziciju i vladajuću garnituru. Takva asanacija terena još nije viđena!
Jedni imaju iskustvo vlasti, drugi iskustvo pobune. Jedni poznaju sve hodnike parlamenta, drugi tek otkrivaju gde su vrata kroz koja se ulazi u kabinet predsednika Skupštine.
I jedni i drugi imaju šta da izgube. Vučić rizikuje da se njegova politička uloga svede na stalno podsećanje na vreme kada je imao većinu. Studentska lista rizikuje da istorijsku pobedu pretvori u još jednu propuštenu priliku da se promeni način upravljanja državom. Zato bi trebalo što pre da formira vladu, umesto da preuzimanje formalne odgovornosti odlaže unedogled.
Ovako je sav teret nove vlasti pao na novoizabranog predsednika Skupštine i vršioca dužnosti predsednika Srbije Aleksandra Čupića. Do juče anonimnog, sticaj okolnosti popeo ga je na sam vrh političke moći i sada je politički Srbin broj jedan.
Već se suočava s teretom vlasti koji se sručio na njegova, inače jaka pleća. Pozvan je da prisustvuje samitu EU i Zapadnog Balkana u Briselu, koji će biti održan 25. novembra. Tamo bi, bez svake sumnje, bio glavna zvezda.
Sada je jasnije zašto je konstitutivna sednica parlamenta, uprkos velikim očekivanjima publike, naročito one koja voli gladijatore, bila tek relaksacija u banji. Nova vlast, stari ring! Prvi pravi susreti s izazovima vlasti već su počeli. Otići u Brisel ili ne – pitanje je sad! Čupić je rekao – ne. Šta ako mu iz Brisela jave da je šteta što nije rekao – da?