Nijedan grad nije jači od istorije

27. 03. 2009. 22:00

Одлуку о својој европској будућности треба да донесе Србија: Дејвид Норис

Grad go­vo­ri: zgra­de su nje­go­ve re­či, a uli­ce re­če­ni­ce – ka­že Dej­vid No­ris, is­tak­nu­ti sla­vi­sta sa Uni­ver­zi­te­ta u No­tin­ge­mu, na po­čet­ku svo­je knji­ge „Be­o­grad, pr­ve sve­o­bu­hvat­nu kul­tur­no-isto­rij­ske mo­no­gra­fi­je o Be­o­gra­du (Sig­nal buks, Oks­ford, 2008, pred­go­vor Sve­tla­ne Vel­mar Jan­ko­vić), ob­ja­vlje­ne na en­gle­skom, u edi­ci­ji Gra­do­vi ma­šte, po­sve­će­noj svet­skim me­tro­po­la­ma.  Po­put „ar­he­o­lo­ga” autor raz­gr­će raz­li­či­te slo­je­ve pa­ra­lel­nih pro­šlih sve­to­va Be­o­gra­da, obi­ča­je, dvor­ske i gra­đan­ske ri­tu­a­le, ka­fa­ne... i, ka­ko ka­že, „pa­ra­lel­ne sve­to­ve pro­šlo­sti i ima­gi­na­ci­je, sli­ke gra­da ko­je stva­ra­ju pi­sci, umet­ni­ci i film­ski stva­ra­o­ci i ko­je po­ne­kad po­sma­tra­mo sa di­vlje­njem, po­ne­kad sa stra­ho­po­što­va­njem, a po­ne­kad i sa ne ma­lom zeb­njom. To je tek­stu­al­na ar­he­o­lo­gi­ja, slo­je­vi ko­je je, u iz­ve­snom po­gle­du, te­že raz­gr­ta­ti.“

Kroz kul­tur­nu isto­ri­ju Be­o­gra­da i Bal­ka­na ana­li­zi­ra­li ste i če­ste sme­ne oto­man­skog i evrop­skog iden­ti­te­ta na ovom tlu. Ko­ji je od tih iden­ti­te­ta da­nas iz­ra­že­ni­ji?

Mo­ja knji­ga o Be­o­gra­du ti­če se, u ve­li­koj me­ri, baš tih raz­li­či­tih aspe­ka­ta kul­tur­ne isto­ri­je gra­da. Bi­lo je mno­go stra­nih osva­ja­ča i mno­go uti­ca­ja, i svi su ne­ka­ko obe­le­ži­li raz­voj Be­o­gra­da, osta­vi­li u nje­mu po­ne­ki du­bo­ko za­ko­pan trag pro­šlo­sti. Ti tra­go­vi su obič­no skri­ve­ni, ret­ko obe­le­ža­va­ni ili sla­vlje­ni, ve­ro­vat­no zbog na­si­lja i ra­to­va ko­ji su pra­ti­li ula­zak sva­ke no­ve za­jed­ni­ce na grad­sku po­zor­ni­cu. Tur­ci su sa­vla­da­li Ma­đa­re i Sr­be, Austri­jan­ci Tur­ke, po­tom su se Tur­ci vra­ti­li, dok su Sr­bi je­di­no uz te­ško­će us­pe­li da za se­be stvo­re dom okru­že­ni ta­kvim nad­me­ta­njem ve­li­kih si­la.

Be­o­grad se de­fi­ni­tiv­no pri­klo­nio evrop­skom ur­ba­nom mo­de­lu ka­da je pa­ša pre­dao klju­če­ve gra­da kne­zu Mi­ha­i­lu 1867. go­di­ne. To­kom dva­de­se­tog ve­ka Be­o­gra­đa­ni su če­sto pu­to­va­li u ino­stran­stvo i mno­go po­se­ti­la­ca do­la­zi­lo je u grad, što je obez­be­đi­va­lo živ kul­tur­ni di­ja­log. Na­ža­lost, di­ja­log je pre­ki­nut to­kom de­ve­de­se­tih go­di­na zbog kom­bi­na­ci­je me­đu­na­rod­nih sank­ci­ja i de­struk­tiv­ne po­li­ti­ke Mi­lo­še­vi­će­vog re­ži­ma. Taj pe­ri­od je sa­da za na­ma i po­sto­je svi raz­lo­zi da se pret­po­sta­vi ob­na­vlja­nje di­ja­lo­ga iz­me­đu Be­o­gra­da i ostat­ka Evro­pe.

Uče­mu je raz­li­ka iz­me­đu bal­kan­skog i za­pad­njač­kog poj­ma ur­ba­nog? Ko­li­ko su u obema pred­stava­ma pri­sut­ni mi­to­vi?

Mi­slim da po­sto­ji jed­na kon­cep­tu­al­na raz­li­ka u raz­u­me­va­nju ur­ba­nog ži­vo­ta, ali ona je vi­dlji­va sa­mo u od­no­su pre­ma ono­me što mu je su­prot­no – pre­ma se­o­skom ili ru­ral­nom na­či­nu ži­vo­ta. Obe per­spek­ti­ve su ve­o­ma mi­to­lo­gi­zo­va­ne. Po­sto­ji ista ide­ja da su na­ši gra­do­vi me­sta kon­cen­tri­sa­ne ak­tiv­no­sti u eko­nom­skom, po­li­tič­kom i kul­tur­nom smi­slu. Me­đu­tim, za pro­seč­nog Bri­tan­ca se­o­ski ži­vot pred­sta­vlja ide­a­li­zo­va­nu za­jed­ni­cu, na­čin ži­vo­ta sa hu­ma­ni­jim tem­pom ne­go što je br­zi tem­po grad­skog ži­vo­ta. Ta­mo ima vi­še vre­me­na za po­ro­di­cu i pri­ja­te­lje i vi­še pro­sto­ra za uži­va­nje u ta­kvim do­bro­bi­ti­ma. Na­rav­no, bri­tan­ska ru­ral­na idi­la je baj­ka ko­ja pod­ra­zu­me­va da čo­vek bu­de do­volj­no bli­zu gra­da, da ra­di vi­so­ko­pla­ćen po­sao i od­la­zi u po­zo­ri­šte ili umet­nič­ke ga­le­ri­je kad god po­že­li. Bal­kan­ski po­gled je da va­lja po­be­ći iz zam­ke se­o­ske sre­di­ne ko­ja je na­zad­na i aso­ci­ra­na sa svim sna­ga­ma an­ti­mo­der­no­sti. Bal­kan­ski ur­ba­ni mit pod­ra­zu­me­va da pre­se­lje­nje u mo­de­ran stan na ši­ro­kom bu­le­va­ru do­no­si pre­fi­nje­nost. To je pro­sla­va in­di­vi­du­a­li­zma nad ogra­ni­ča­va­nji­ma pa­tri­jar­hal­nog mo­ra­la. Me­đu­tim, istin­ski ur­ba­ni men­ta­li­tet pod­ra­zu­me­va u još ve­ćoj me­ri za­jed­nič­ku de­lat­nost ne­go što je slu­čaj sa se­lom. Mo­žda ne po­zna­je­te jed­na­ko do­bro svo­je su­se­de, ali osla­nja­te se na to da sva­ko od njih u svo­joj ano­nim­no­sti is­pu­nja­va svo­ju ma­lu ulo­gu u ur­ba­noj ma­ši­ni i po­štu­je do­sto­jan­stvo onih ko­je čak ni ne po­zna­je. Ur­ba­ni ži­vot tra­ži do­sle­dan i str­pljiv rad za­jed­ni­ce kroz mno­ge ge­ne­ra­ci­je, usme­ren na to da grad de­lu­je kao za­jed­ni­ca lju­di ko­ji ži­ve na istom pro­sto­ru u uza­jam­nom po­što­va­nju, ne zbog mre­že po­ro­dič­nih od­no­sa već sa­mo za­to što ljud­ska bi­ća za­slu­žu­ju po­što­va­nje jer sle­de ta pra­vi­la za­jed­nič­kog ži­vo­ta.

Ko­li­ko za­pad­ni mi­to­vi o Bal­ka­nu da­nas ko­če sta­pa­nje ovog pro­sto­ra u evrop­ski i ko­ji su to mito­vi?

Čo­vek ni­kad ne zna šta se od­vi­ja u mi­sli­ma ne­kog dru­gog. Tre­ba se na­da­ti da oni ko­ji pre­go­va­ra­ju o ula­sku Sr­bi­je u Evrop­sku uni­ju ni­su ru­ko­vo­đe­ni pred­ra­su­da­ma i ste­re­o­ti­pi­ma. Ali ja ra­di­je ne bih na­gla­ša­vao ulo­gu Za­pa­da u ovom pro­ce­su, vi­še bih vo­leo da mi­slim da od­lu­ku o bu­duć­no­sti Sr­bi­je tre­ba da do­ne­se sa­ma Sr­bi­ja. Na Sr­bi­ji je da ima otvo­re­nu i is­crp­nu de­ba­tu o ula­sku u Evrop­sku uni­ju bez pred­ra­su­da i ste­re­o­ti­pa, da is­pi­ta ka­kve pred­no­sti se mo­gu oče­ki­va­ti i ka­kvi pro­ble­mi, i da na toj osno­vi ze­mlja do­ne­se ra­ci­o­nal­nu od­lu­ku u sop­stve­nom in­te­re­su.

Osim na sve­do­čan­stvi­ma uče­sni­ka ili hro­ni­ča­ra, svo­ja tu­ma­če­nja za­sni­va­te i na fik­ci­ji Andri­ća, Cr­njan­skog, Se­le­ni­ća, Vel­mar-Jan­ko­vi­će­ve, Ki­ša, Pe­ki­ća, Ar­se­ni­je­vi­ćaŠta nji­hova de­la ot­kri­va­ju kul­tur­nom isto­ri­ča­ru?

Knji­žev­nost nam go­vo­ri o na­da­ma i stra­ho­va­nji­ma lju­di. Pre­ma knji­žev­nom tek­stu mo­ra­mo da po­stu­pa­mo pa­žlji­vo i ne iz­jed­na­ča­va­mo sre­ću ili bes li­ko­va u fik­tiv­nom sve­tu sa stvar­nim ljud­skim emo­ci­ja­ma. Ipak, kroz te li­ko­ve se is­ka­zu­ju op­šta uz­ne­mi­re­nja i že­lje ko­je stva­ra jed­na po­seb­na isto­ri­ja ili kul­tu­ra. Ono što je re­če­no u fik­tiv­nom sve­tu ne sme­mo da sve­de­mo na ne­ku di­dak­tič­ku svr­hu. Do­si­tej i Ste­ri­ja su mo­gli ve­ro­va­ti u moć knji­žev­no­sti da obra­zu­je svo­je či­ta­o­ce, da ih uči onom što će uz­di­ći ljud­ski duh na ne­ki tran­scen­dent­ni na­čin. Mi ži­vi­mo u skep­tič­ni­jem sve­tu, gde smo bi­li pri­nu­đe­ni da se pi­ta­mo „Ima li po­e­zi­je po­sle Aušvi­ca?” Od­go­vor sva­ka­ko je­ste da je ima, i da je baš zbog Aušvi­ca mo­ra bi­ti, jer knji­žev­nost vi­še ni­je me­sto gde se pru­ža­ju od­go­vo­ri već gde se po­sta­vlja­ju pi­ta­nja. I ta­ko, ka­da An­drić ili Cr­njan­ski, ili bi­lo ko od pi­sa­ca ko­je ste po­me­nu­li, kroz svo­je za­ple­te ili li­ko­ve raz­vi­ja ne­ki isto­rij­ski pro­blem, on to ne či­ni da bi pro­blem re­šio već da bi na­šao na­či­na da ar­ti­ku­li­še pi­ta­nje. Kroz for­mu­la­ci­ju pi­ta­nja i kroz svo­je tra­ga­nje za od­go­vo­rom oni svo­je vi­đe­nje sve­ta pre­no­se či­ta­o­ci­ma.

U va­šoj knji­zi go­vo­ri­te i o me­ta­fo­rič­nom, ne­vi­dlji­vom gra­du Be­o­gra­du. Sim­bo­lič­ki, on je u deli­ma mno­gih auto­ra i sme­šten is­pod: u La­gum, Pod­ze­mlje, Pot­pa­lu­blje? Šta osta­je go­re?

Pod ze­mljom le­ži, me­ta­fo­rič­ki go­vo­re­ći, mra­čan pro­stor. To je svet na­ših stra­ho­va, du­ho­va pro­šlo­sti ko­ji se još ni­su upo­ko­ji­li. Iz­nad ze­mlje od­vi­ja se kar­ne­val, opet me­ta­fo­rič­ki go­vo­re­ći. To je me­sto gde je, šta god da se de­si, bit­no da se ži­vi. U ro­ma­nu Sve­tla­ne Vel­mar Jan­ko­vić La­gum, Mi­li­ca, ko­ja je pri­po­ve­dač, pre­ži­vlja­va smrt svog su­pru­ga i uspe­va da po­dig­ne svo­je dvo­je de­ce upr­kos ve­li­kim te­ško­ća­ma. Na kra­ju, ona go­vo­ri s one stra­ne gro­ba, sa­vla­da­va­ju­ći naj­ve­ću pre­pre­ku. Pri­po­ve­dač u Tre­nu 2An­to­ni­ja Isa­ko­vi­ća ot­kri­va taj­ni svet Go­log oto­ka kroz sve­do­čan­stva pre­ži­ve­lih. Isa­ko­vić da­je na zna­nje svo­jim či­ta­o­ci­ma da je osta­lo još mno­go to­ga što je skri­ve­no, što pri­po­ve­dač ni­kad ne­će sa­zna­ti i što, ka­da bi mu bi­lo i is­pri­ča­no, ni­kad ne bi raz­u­meo. Te pri­če, i dru­ge ko­je su im slič­ne, pro­di­ru pod po­vr­ši­nu bol­ne isto­ri­je tek to­li­ko da ot­kri­ju šta le­ži is­pod. Ono što vi­di­mo je u sen­ci i je­dva ga ra­za­zna­je­mo. To je kao da gle­da­mo du­ho­ve – ali mo­žda je to naj­bo­lje če­mu se mo­že­mo na­da­ti.

Za raz­li­ku od sred­nje Evro­pe, či­ji su raz­voj i isto­ri­ja ve­za­ni upra­vo za gra­do­ve, na Bal­ka­nu su gra­do­vi naj­če­šće žr­tveur­bi­ci­da”. Ko­ji su gra­do­vi us­pe­li da nad­ja­ča­ju svo­ju isto­ri­ju, kad je reč o Bal­ka­nu?

Nijedan grad se nije pokazao jačim od istorijskih okolnosti. Oni, međutim, preživljavaju te okolnosti. Na termin „urbicid” naišao sam prvi put u delu sociologa Sretena Vujovića, koji ga koristi posebno u vezi sa uništenjem urbane infrastrukture u Beogradu pod sankcijama tokom devedesetih godina. Vujović je takođe imao na umu, na dubljem nivou, da je kombinacija sankcija, Miloševićeve politike i posledica rata u Bosni stvorila jedinstvenu klimu koja je bila atak na samu koheziju urbane zajednice. Gradom su dominirale grupe koje su živele u jednom izolovanom svetu vlastitih strahova, odsustva nade, bespomoćnosti, u atmosferi u kojoj su kriminalci bili nove slavne zvezde. Nestale su tradicije urbane zajednice koje je vezuju sa njenom prošlošću i daju osećanje usmerenja. To je prošlost i Beograd sada ponovo gradi svoje osećanje vlastitog bića.