Aikido strategija krvi, strasti i blata

27. 03. 2009. 22:00

Слободан Наумовић

Mi smo ova­kvi – oni su ona­kvi. Ovo bi, upro­šće­no, bio uobi­ča­jen mo­del stva­ra­nja ste­re­o­ti­pa, ko­ji nam, ka­ko tvr­de is­tra­ži­va­či ovog fe­no­me­na, po­ma­žu da lak­še iz­la­zi­mo na kraj sa slo­že­no­šću sve­ta ko­ji nas okru­žu­je.

Ka­ko su to­kom isto­ri­je u umet­no­sti, knji­žev­no­sti, na fil­mu „vi­đe­ni” Sr­bi u sop­stve­nim i tu­đim oči­ma, ko­li­ko smo sklo­ni ne­ga­tiv­nim ste­re­o­ti­pi­za­ci­ja­ma o se­bi sa­mi­ma i ko­li­ko je ši­re­nje ne­ga­tiv­nih ste­re­o­ti­pa o Sr­bi­ma do­bi­lo stra­te­ški zna­čaj?

Za raz­li­ku od uvre­že­nih pred­sta­va o Ru­si­ma ili Ara­pi­ma na Za­pa­du, ko­je od­li­ku­je po­sto­ja­nost, sli­ka o Sr­bi­ma se, ka­ko na­vo­di et­no­log dr Slo­bo­dan Na­u­mo­vić, to­kom či­ta­vog ve­ka vi­še pu­ta me­nja­la ka­ko u do­ma­ćoj, ta­ko i u stra­nim ki­ne­ma­to­gra­fi­ja­ma.

Su­mi­ra­ju­ći pe­ri­od od na­stan­ka do­ma­će ki­ne­ma­to­gra­fi­je do Dru­gog svet­skog ra­ta, Na­u­mo­vić is­ti­če pre sve­ga pred­sta­vu „srp­skog na­ro­da kao žr­tve isto­ri­je” i na­ro­da ko­ji se is­klju­či­vo sop­stve­nim sna­ga­ma oslo­bo­dio pod vođ­stvom oca na­ci­je kao su­ro­vog, ali pra­ved­nog osvet­ni­ka.

– Ta­kav spoj sli­ka po­nu­đen je u pr­vom srp­skom i bal­kan­skom igra­nom fil­mu „Ka­ra­đor­đe ili ži­vot i de­la be­smrt­nog vo­žda Ka­ra­đor­đa“ (Či­ča Ili­ja Sta­no­je­vić, 1911). Po­sle tra­gič­nih i he­roj­skih is­ku­stva iz bal­kan­skih ra­to­va i Pr­vog svet­skog ra­ta do­mi­ni­ra­ju mo­ti­vi „gol­go­te i vas­kr­sa Sr­bi­je“ i „osve­te Ko­so­va “, a na kra­ju pe­ri­o­da, ove sli­ke sto­pi­le su se za­jed­no u mo­tiv Sr­ba kao „oslo­bo­di­te­lja i uje­di­ni­te­lja“ no­vo­na­sta­le Kra­lje­vi­ne SHS – ka­že Na­u­mo­vić.

U oči­ma dru­gih, sli­ka o Sr­bi­ma pre Dru­gog svet­skog ra­ta ba­zi­ra­la se na mo­ti­vi­ma „ple­me­ni­tog di­vlja­ka“ i „po­zi­tiv­nog mi­li­ta­ri­zma“. Oni su po­sred­no pre­po­zna­tlji­vi u do­ku­men­tar­cu „Kru­ni­sa­nje kra­lja Pe­tra i pu­to­va­nje kroz Sr­bi­ju, No­vi Pa­zar, Cr­nu Go­ru i Dal­ma­ci­ju“ (Ar­nold Mju­ir Vil­son, Frenk Storm Mo­ter­šo, 1904).

„Sr­bi­ja je u toj vi­zu­ri mo­žda ne­ve­li­ka i ne­do­volj­no raz­vi­je­na, ali je po­no­sna i spo­sob­na za ve­li­ka de­la. Ta­kav spo­lja­šnji ste­re­o­tip ni­je se mno­go raz­li­ko­vao od onih ko­je su o se­bi ima­li Sr­bi”, ka­že Na­u­mo­vić is­ti­ču­ći da se ko­no­ta­ci­je ste­re­o­ti­pa ubr­zo pre­o­kre­ću, po­sle su­ro­vog di­na­stič­kog pre­vra­ta iz 1903, u mo­ti­ve „di­vljač­kih kra­lje­u­bi­ca“.

Sli­ka po­sta­je još go­ra od aten­ta­ta na pre­sto­lo­na­sled­ni­ka Fra­nju Fer­di­nan­da u Sa­ra­je­vu 1914. go­di­ne, ka­da se usta­lju­je mo­tiv Sr­ba kao „bez­um­nih pri­mi­tiv­nih te­ro­ri­sta“. Srp­ski kralj Pe­tar na ne­kim austrij­skim ka­ri­ka­tu­ra­ma pri­ka­zu­je se kao bed­na pro­tu­va kru­ni­sa­na pra­škom pro­tiv bu­va od stra­ne bes­pri­zor­nih na­dri­sve­šte­ni­ka i kr­vo­loč­nih ofi­ci­ra!

In­te­re­sant­na film­ska mi­ni­ja­tu­ra o de­lo­va­nju austro­u­gar­ske film­ske pro­pa­gan­de po­nu­đe­na je u fil­mu Ni­ko­le Sto­ja­no­vi­ća „Bel­le Epo­que ili po­sled­nji val­cer u Sa­ra­je­vu“.

Sli­ka o Sr­bi­ma se iz­no­va me­nja pred sam po­če­tak Dru­gog svet­skog ra­ta, ka­da se u bri­tan­skim, a po­tom i ame­rič­kim, me­di­ji­ma po­ja­vlju­ju po­zi­tiv­ne sli­ke Sr­ba..

Slo­bo­dan Na­u­mo­vić na­vo­di pri­mer da­nas te­ško do­stup­nog ho­li­vud­skog fil­ma iz ja­nu­a­ra 1943. go­di­ne ko­ji pri­ka­zu­je ge­ne­ra­la Mi­ha­i­lo­vi­ća i nje­go­ve je­di­ni­ce kao hra­bre bor­ce za slo­bo­du (pro­duk­ci­ja Twen­ti­eth-Cen­tury Fox, na­slov: „Chet­niks! The Fig­hting Gu­er­ril­las“, re­ži­ja Luj King (www.fre­e­re­pu­blic.com).

Po­zi­ti­van tret­man bo­ra­ca za slo­bo­du na pro­sto­ri­ma Ju­go­sla­vi­je već od 1943. go­di­ne bi­va traj­no pre­u­sme­ren is­klju­či­vo na Ti­to­ve par­ti­za­ne.

Kao naj­i­zra­zi­ti­je pri­me­re auto­ste­re­o­ti­pi­za­ci­je u srp­skoj ki­ne­ma­to­gra­fi­ji Na­u­mo­vić na­vo­di dra­me, od­no­sno fil­mo­ve Du­ška Ko­va­če­vi­ća. Sli­ka ko­ju su Du­šan Ko­va­če­vić i Emir Ku­stu­ri­ca za­jed­no stvo­ri­li u fil­mu „Pod­ze­mlje“ (1995) mo­že da se shva­ti kao naj­po­tre­sni­ji ste­re­o­tip ko­ji su Sr­bi o se­bi i sve­tu ko­ji ih okru­žu­je u no­vi­je vre­me stvo­ri­li. To je sli­ka o lju­di­ma či­jim ži­vo­ti­ma upra­vlja­ju si­le nad ko­ji­ma oni ne­ma­ju kon­tro­le, i sli­ka pri­kri­ve­nih, ne­mi­lo­srd­nih i bez­du­šno la­žlji­vih si­la ko­je ih upr­kos nji­ho­vim oti­ma­nji­ma, ba­tr­ga­nji­ma i lu­do­va­nji­ma ute­ru­ju du­bo­ko pod ze­mlju, a po­tom i na ostr­vo na ko­me mr­tvi i ži­vi za­jed­no pe­va­ju­ći i pu­ca­ju­ći ot­plo­vlja­va­ju u ve­či­ti za­bo­rav.

Po­seb­nu pa­žnju iza­zi­va ste­re­o­ti­pi­za­ci­ja u do­ma­ćim „rom­skim fil­mo­vi­ma“. („U Sr­bi­ji: jed­na ci­gan­ska svad­ba“, „Sof­ka“, „Sku­plja­či per­ja“, „Bur­duš“, „An­đeo ču­var“, „Dom za ve­ša­nje“, „Cr­na mač­ka, be­li ma­čor“, „Ke­ne­di se vra­ća ku­ći“, „Knji­ga re­kor­da Šut­ke“, „Ke­ne­di se že­ni“).

– Ov­de tre­ba raz­li­ko­va­ti dve autor­ske stra­te­gi­je – ka­že Na­u­mo­vić i do­da­je: – U okvi­ru pr­ve, su­ro­vost ži­vo­ta ko­jim su Ro­mi pri­si­lje­ni da ži­ve ko­ri­sti se kao me­ta­fo­ra za op­štu ljud­sku si­tu­a­ci­ju. Pri­mer nu­di kult­ni film Alek­san­dra Pe­tro­vi­ća „Sku­plja­či per­ja“ (1967) ko­ji se mo­že „či­ta­ti“ kao me­ta­fo­ra o sud­bi­ni obič­nih lju­di u Ti­to­vom so­ci­ja­li­stič­kom „ra­ju“. Sve­pri­sut­no bla­to je me­ta­fo­ra dru­gog, a mo­žda i je­di­nog pra­vog li­ca so­ci­ja­li­stič­kog „na­pret­ka“, ko­ji se uza­lud pri­kri­va tan­kim slo­jem grad­skog as­fal­ta. Me­ta­fo­ra za­se­ca još du­blje, ne za­do­vo­lja­va­ju­ći se kri­ti­kom po­vr­šne so­ci­ja­li­stič­ke mo­der­ni­za­ci­je. Pe­tro­vić nam svo­jim ka­dro­vi­ma sa­op­šta­va da je slo­bo­dan ži­vot u ju­go­slo­ven­skom so­ci­ja­li­stič­kom dru­štvu sa­mo san ko­ji se raz­ve­ja­va kao per­je ko­je u ne­za­bo­rav­noj sce­ni Be­kim Feh­mi­ju ra­si­pa iz ka­mi­o­na po pu­tu. San u ko­me je je­di­no stva­ran bol ko­ji sa­mi se­bi na­no­si­mo i u ko­me upra­vo zbog to­ga što pred­sta­vlja na­šu je­di­nu stvar­nost ta­ko uži­va­mo – ob­ja­šnja­va Na­u­mo­vić, na­po­mi­nju­ći da se ne­ki auto­ri „rom­skih fil­mo­va” opre­de­lju­ju se za svo­je­vr­snu „aiki­do“ stra­te­gi­ju.

– Ra­di se o pre­u­sme­ra­va­nju sna­ge pre­du­be­đe­nja za­pad­nog gle­da­o­ca u sop­stve­nu ko­rist. Naj­do­sled­ni­je ju je raz­vio Emir Ku­stu­ri­ca, a ona se, uz mno­ga po­jed­no­sta­vlje­nja, mo­že opi­sa­ti na sle­de­ći na­čin: „Ako vi sa­mi tra­ži­te od nas bez­um­nu strast, krv i bla­to, evo vam ih, ali ne­moj­te po­sle da smo vam mi kri­vi ako vaš ure­đen i bes­kraj­no do­sa­dan gra­đan­ski ži­vot iz­gu­bi sva­ki smi­sao u po­re­đe­nju sa ži­vo­tom ka­kav mi ži­vi­mo – bol­nim i pr­lja­vim, ali bo­ga­tim i is­pu­nje­nim – ob­ja­šnja­va Na­u­mo­vić.

Su­prot­no, ali pod­jed­na­ko sna­žno, ste­re­o­tip­no vi­đe­nje Sr­ba po­nu­đe­no je u no­vi­jim po­li­tič­ki an­ga­žo­va­nim fil­mo­vi­ma Go­ra­na Pa­ska­lje­vi­ća.

– Pre­o­kret u Pa­ska­lje­vi­će­vom pri­stu­pu za­po­či­nje fil­mom „Bu­re ba­ru­ta“ (1998) u ko­jem za no­se­će me­ta­fo­re re­di­telj bi­ra sa­mo­de­struk­tiv­no na­si­lje i cr­tu na sre­di­ni pu­ta pre­ko ko­je nas ne­što u na­ma sa­mi­ma stal­no te­ra da pre­đe­mo. U fil­mu „San zim­ske no­ći“ (2004) no­se­ća me­ta­fo­ra po­sta­je auti­zam, ko­ji od psi­hič­kog pro­ble­ma ko­ji mu­či jed­nu sa rat­nih pod­ruč­ja iz­be­glu de­voj­či­cu pre­ra­sta u opis bo­le­snog men­tal­nog sta­nja Sr­bi­je na kra­ju dva­de­se­tog ve­ka – ob­ja­šnja­va Na­u­mo­vić

U no­vi­joj, pr­ven­stve­no ho­li­vud­skoj pro­duk­ci­ji, naš sa­go­vor­nik uoča­va dva mo­ti­va. Ra­di se o „pod­gre­ja­nom“ i za no­ve po­tre­be pri­la­go­đe­nom bu­la­ji­ćev­skom ste­re­o­ti­pu o Sr­bi­ma kao ne­ci­vi­li­zo­va­nim i zlim si­lo­va­te­lji­ma i ko­lja­či­ma, kao i ni­šta ma­nje la­ska­vom, ali još be­smi­sle­ni­jem, ste­re­o­ti­pu o Sr­bi­ma kao pre­fri­ga­nim te­ro­ri­sti­ma.

Pri­mer za pr­vi nu­di film „Do­bro do­šli u Sa­ra­je­vo“ (Majkl Vin­ter­bo­tom, 1997), gde se Sr­bi „uspe­šno is­ka­zu­ju“ bru­tal­no oti­ma­ju­ći ne­zbri­nu­tu de­cu iz auto­bu­sa ko­jim za­pad­ni no­vi­nar že­li da ih od­ve­ze u si­gur­nost. Dru­gi ste­re­o­tip oli­čen je u fil­mu „Mi­ro­tvo­rac“ (1997, r. Mi­mi Le­der). U nje­mu ner­vno ra­stro­je­ni, ali od­luč­ni i in­te­li­gent­ni, srp­ski iz­be­gli­ca iz Sa­ra­je­va re­ša­va da uz po­moć ru­ske ma­fi­je atom­skom bom­bom dig­ne u va­zduh zgra­du Uje­di­nje­nih na­ci­ja u Nju­jor­ku.

Upa­dlji­vo po­du­da­ra­nje po­li­tič­kih za­o­kre­ta i pro­me­na u ste­re­o­tip­nom pri­ka­zi­va­nju Sr­ba ili dru­gih gru­pa po­kre­će, po Na­u­mo­vi­će­vim re­či­ma, pi­ta­nje pri­ro­de od­no­sa iz­me­đu cen­ta­ra ki­ne­ma­to­gra­fi­je i cen­ta­ra po­li­tič­ke mo­ći, a kao po­vod za da­lja is­tra­ži­va­nja u ovom prav­cu mo­že po­slu­ži­ti iz­ja­va Dže­ka Va­len­ti­ja biv­šeg pred­sed­ni­ka Ame­rič­ke film­ske aso­ci­ja­ci­je: „Va­šing­ton i Ho­li­vud iz­ra­sta­ju iz istog DNA.“