Slaba korist od trgovine

Jedan rutinski državnički posjet do kojega je došlo nedavno, ocijenjen je u raznim medijima kao prekretnica u hrvatsko-srbijanskim odnosima. Dakle, u međudržavnim, a ne međunacionalnim odnosima (ne u hrvatsko-srpskim odnosima, ako se ima u vidu da hrvatska vlada, čiji je predsjednik posjetio Beograd, zahvaljuje svoju parlamentarnu većinu vodećoj stranci hrvatskih Srba i da je u toj vladi jedan Srbin potpredsjednik). Upozoreno je da su u novije vrijeme, posebno nakon hrvatskog priznavanja kosovske samostalnosti, tužbe za genocid i najavljene protutužbe, ti odnosi krenuli silaznom putanjom i da nikad nakon ratova devedesetih godina nisu bili na nižim granama.

Optimizmu, dakako, ne treba mnogo. No, realisti će s pravom upozoriti da nekoliko protokolarnih gesta ne mogu prikriti tegobne naslage nasljeđa novijih i manje novih zbivanja. Jačanje trgovine svakako može doprinijeti normalizaciji, ali trgovina (i općenito ekonomija) ne mogu velom zaborava prikriti još uvijek žive rane. Pod idealnim će okolnostima biologija svojom neumitnošću riješiti probleme otvorenih rana: kad izumru posljednje žrtve ratova i nasilnih srpsko-hrvatskih i hrvatsko-srpskih sukoba – stvari bi se mogle normalizirati, a zla i zločini minulih vremena mogli bi poprimiti karakter sjećanja svojstven, primjerice, aktualnim njemačko-francuskim odnosima. Naravno, sve je to moguće samo pod pretpostavkom da novih sukoba više ne bude, dakle da ne bude i novih žrtava i novih resantimana.Svi odgovorni predstavnici obiju država kunu se da nikad više neće biti srpsko-hrvatskih ratova. Ne preostaje nam nego da vjerujemo u iskrenost njihovih zaklinjanja i da se nadamo izostanku novih konstelacija koje bi vrijednost tih zaklinjanja mogle pretvoriti u ekvivalent današnjoj vrijednosti onodobnih zaklinjanja u bratstvo i jedinstvo.

Nije, međutim, središnji problem hrvatsko-srpskih i hrvatsko-srbijanskih odnosa u ozlojeđenosti žrtava zločina koji su u proteklim sukobima činjeni s obje strane (nećemo mjeriti njihov opseg, ali valja reći da su zločini najvećim dijelom činjeni protiv civilnog stanovništva). Najveće izvorište problema sastoji se u dominantnoj atmosferi u obje zemlje. A tu atmosferu, koju šire vodeći predstavnici tzv. nacionalne inteligencije, značajan dio medija, nezanemariv dio većinskih vjerskih zajednica i njihovih medija, a kojoj – uz časne iznimke – podilazi mejnstrim politika, u bitnom smislu obilježavaju ideja nacionalne homogenosti, relativiziranje zločina prošlosti (koje ide od najobičnijeg prešućivanja i ignoriranja nečega što ne bi trebalo imati veze s budućnošću, preko nijekanja da su s „naše strane” ikakvi zločini činjeni, potom preko opovrgavanja mogućnosti da se u pravednom ratu uopće i mogu činiti zločini.Pa sve do opravdavanja vlastitih zločina zločinima druge strane),naglašavanja„naše autentičnosti” (nasuprot „njihovoj” bizantinskoj ili latinskoj pokvarenosti i prijetvornosti) i samodovoljnosti. Naravno, ako se na temelju takve organske vizije nacionalne zajednice evidentni i dokazani zločinci vlastitoj javnosti prikazuju kao junaci i osvjedočeni rodoljubi/domoljubi (pa se to ne odnosi samo na „heroje” i „vitezove” iz nedavnih ratova nego se sve upornije proširuje i na osvjedočene kvislinge iz Drugoga svjetskog rata), onda ni jačanje trgovine i uvid u druge pragmatične koristi od dobrih međususjedskih odnosa ne mogu pomoći dubinskoj normalizaciji – ne mogu izazvati efekte oslobađanja od demonizacije one druge strane. Ako su neki dokazano činili zločine nad „našima”, a „njihovi” (akademici, svećenici, mediji, političari) ih proglašavaju junacima i patriotima – kako da „mi” vjerujemo „njima”? A cijelu tu stvar još više zaoštrava i problematizira podatak da su mnogi među duhovnim inspiratorima zločina (od „humanog preseljenja” pa do „duhovne obnove nacije”) među nama, da su ugledni akademici i u široj javnosti lišeni bilo kakve sumnje da bi mogli imati ikakve veze s odgovornošću.

Nisu, međutim, samo oni odgovorni. Svi smo mi odgovorni, u različitoj mjeri, doduše, ali nitko tko je bio suvremenikom zbivanja devedesetih godina ne može se unaprijed osloboditi (makar samo moralne) odgovornosti, čak i ako je očigledno da se može osloboditi krivnje. I što se prije većina građanki i građana u obje zemlje suoči s vlastitom odgovornošću – to su veće šanse da se ovo najnovije zaklinjanje na vječni hrvatsko-srpski i hrvatsko-srbijanski mir ne izjalovi poput nekadašnjih zaklinjanja u bratstvo i jedinstvo.

Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu