Milo po meri Tita
Podgorica – Radoznalcima koji se često pitaju šta bi Josip Broz radio u promenjenom svetu kakav je ovaj, mnoge odgovore nudi crnogorski premijer Milo Đukanović.
Titov pionir, komunista, revolucionarni džemperaš sa Žute grede kome će prvo zaposlenje biti premijersko, saveznik pa potom protivnik Slobodana Miloševića, autokratski predsednik optužen za državni šverc i lično bogaćenje – iz svega toga napravio se nesporni gospodar koji ume da se obećava Moskvi, da se nametne Evropskoj uniji, da obraduje Vašington kada ruskim parama Crnu Goru uvodi u NATO. I da pritom opstaje na vlasti u zemlji koju je stvorio po svojoj meri. Biti gotovo dve decenije na čelu, što kao predsednik, što kao premijer, i osam puta uzastopce dobijati izbore sasvim je retka pojava u listopadnoj šumi balkanske politike.
U nedelju su DPS i Đukanović trijumfovali najubedljivije do sada. Bez većeg napora, gotovo bez kampanje i bilborda, bez ulaska u rizike da ih, što se događalo, optuže za izborne malverzacije.
Situacija je teška. Kriza udara preko mora i sa brda. Đukanović podseća na Broza u vremenima studentskih nemira. Njegov autoritet i harizma toliko su jaki da mu veruju – možda i zato što nemaju drugog kome bi poverovali.
Pocepana opozicija pokazala je da se teško oporavlja od poraza na referendumu iz maja 2006.
Dok se premijer klonio delikatnog „srpskog pitanja”, koje nastavlja da deli Crnu Goru, opozicija nije uspela da ponudi iole ozbiljniji program za vremena ekonomske krize.
Đukanović je sve vreme bio u vođstvu. Jasno je poručio da nije „čarobnjak” da izbegne krizu, ali je obećao da će minimizirati njene efekte. Samo dve nedelje pred izbore, u Briselu je obezbedio javnu pohvalu komesara za proširenje Olija Rena. Dobro je odmerio raspoloženje birača koji veruju da će ih približavanje EU najviše spasti od drastičnijih posledica krize. U odnosu na opoziciju tu je bio u nedostižnoj prednosti.
Tražio je pun mandat da bi ubrzao ulazak u NATO i EU i da bi pokušao da realizuje ambiciozne infrastrukturne projekte vredne 26 milijardi evra: autoput do granice sa Srbijom, dokapitalizaciju elektroprivrede, vodovod i hidroelektrane na Morači, turističke komplekse „Velika plaža” i „Ada Bojana”.
Đukanovićevo umeće je da opipava puls naroda. Čak i onda kada steže ruku, kao prošlog oktobra kada se nije ustručavao da pošalje policiju na demonstrante u Podgorici koji su protestovali zbog priznavanja Kosova. Sa reči na palice, pa ponovo na reči. Uverljivo deluje kada kaže da bi bio srećan da Crna Gora ove godine ostvari nulti rast. Optuživan često za demagogiju, pokazao se u najboljem izdanju brozovski hladnog pragmate. Ima i svoju stranu na fejsbuku.
Lako je pobedio. Dobio je vreme da realizuje svoja obećanja ili da u suprotnom prebrodi otpuštanja, druge nepopularne mere i moguće socijalne nemire ne bi li sačekao bolje dane.
Dobio je vreme da se posveti približavanju EU sa kojom je Crna Gora Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisala još oktobra 2007. Na tom putu čeka ga ozbiljan izazov: šefovi diplomatija EU odbili su ovog februara da Evropskoj komisiji daju zeleno svetlo da krene sa razmatranjem crnogorske aplikacije za kandidaturu. Razlog: zamerke o korupciji i organizovanom kriminalu. Zamerka podseća na onu koju je Zapad upućivao Brozu zbog demokratije i ljudskih prava, ali ju je gurao pod tepih čim bi se uplašio da može da ga suviše otera na drugu stranu. Đukanović poznaje tu veštinu. Ume da prepozna odakle vetrovi duvaju.
Možete da ga volite ili ne, ali uspeo je da se nametne kao neko koga je nemoguće ignorisati.Iako znaju da je enfant terrible sumnjičen za nepotizam i problematične veze sa svetom podzemlja, lidera Crne Gore mnogi smatraju jednim od najozbiljnijih političara regiona. Osvajajući apsolutnu većinu u parlamentu, Đukanović ih nije razočarao. Ume da stvori priliku. I da je onda naplati.