Naši u Zambiji

02. 04. 2009. 22:00

Сафари у Замбији (Фото: janpihl@sxc.hu)

Ulazeći u avion na rimskom aerodromu, jedne davne godine, pred moj prvi odlazak za Zambiju, nije mi bilo lagodno. Znao sam da odlazim u jednu zemlju koja je bila gotovo nenaseljena u odnosu na našu Jugoslaviju. Imali su negde oko 4 miliona stanovnika a prostorno su bili veći oko 3,5 puta od naše zemlje. Znači – uglavnom prazno. I, naravno, ne znajući mnogo o klimi malo sam se pribojavao afričkih vrućina.

...Kad je svanulo, budio nas je i bruj aviona i stjuardese uz najavu da slećemo na aerodrom Lusaka za oko sat ipo. I onda - konačno zakoračih na tlo Afrike. Luksuzan aerodrom sa mnogo osoblja, ljubazni, kulturni ljudi koji behu spremni da pruže svaku informaciju i odgovore na svako pitanje. No, najpre su nas uputili ka menjačnici kako bi smo što pre bilo koju evropsku valutu zamenili za Zambijske kwache.

Na putu ka gradu sam primetio bezbroj domorodaca odevenih u šarenu zambijsku nošnju, žene uglavnom sa bebama u nosiljkama oko vrata, ili sa drvenim posudama na glavi verovatno punim nekom hranom ili mili-mili brašnom ...

Ulazeći u Lusaku i prolazeći pored njihovog Dedinja (leopard's hill) primetio sam da je većina vila ograđena visokim, belo okrečenim zidovima. Tu je negde bila i kuća predsednika države. Ono što me je iznenadilo bilo mnogo cveća, pogotovu na skverovima baš kao na našoj Slaviji...

Ulazimo u "žilu kucavicu" Lusake Kairo roud. Duž ove ulice, na travnjacima bezbroj trgovaca koji prodaju bukvalno SVE. Naravno glavno mesto zauzimaju drvene maske, figure, nakit od bakra, malahita, dekorativni šareni materijali uglavnom zelene ili crvene boje...Nešto kasnije sam stekao "iskustvo" i shvatio da je cenkanje – obavezno! Takođe sam shvatio i da je moj strah od vrućina bio bezrazložan. Jer, Zambija je visoravan, na oko 2.000 metara nadmorske visine, gde non stop ćarlija vetrić i gde temperature (sem u nekim južnijim krajevima) ne prelaze 30 stepeni.

Posle kraćeg zadržavanja krećemo na sever Zambije ka pograničnom gradu Solwezi (na oko 450 km od Lusake. Put ravan...tek posle gotovo jedan sat puta u susret nam nailazi prvi auto! Naš vozač kaže da je to ovde normalna pojava. Prođe i drugi sat vožnje i ugledasmo tablu na kojoj piše „Motel, 50 km“.

Kad, na naše zaprepašćenje na tabli uz englesko obaveštenje piše, ćirilicom: „SVRATITE U MOTEL KOD ŽIKE“. Ispod toga jelovnik na kome su sarmicama od vinovog lišća, pihtije, proja, duvan čvarci, mućkalica, mešano meso na žaru, kiselo mleko, praseće i jagnjeće pečenje!!

Ulazimo u prizemnu zgradu sa krovom pokrivenim pravom srpskom ćeramidom. Unutra prijatna hladovina. Ispred zgrade par lend rovera, tri-četiri pežoa, a iznutra se čuje samo naš jezik (nekada je Zambija bila tržište za „Partizanski put“, „Ivana Milutinovića“, „INGR“-u Zagreb, „Energoinvest“ Sarajevo, „Energoprojekt“....

U motelu na zidu - slike. Centralno mesto zauzima slika Draže Mihajlovića, a pored njeganas gledaju i Kralj Petar, Kralj Aleksandar, Nikola Pašić, tu su i ikone Svetog Jovana, Svetog Nikole i nasuprot Draže ogromna ikona Svetog Đorđa.

Vlasnik motela je naš čovek koji je sam sebe prozvao Žika Četnik. Rođeni Ćupričanin, oženjen Engleskinjom. Imao je petoro dece, koja su sva bila u školi u susednom Malaviju. Uz motel je imao i mali bazen sa tuševima kao i omanji zoološki vrt koji je bio prava atrakcija, posebno za decu naših ljudi koji su tu svraćali.

Uz obećanje da ćemo se sigurno opet videti, pozdravismo se. Žika stajaše iza kola ali ga sitna crvena prašina otera. Videsmo samo u daljini ruku koja je pokazivala tri prsta.