Fatalna sličnost

Prvi utisak koji čovjek stekne pri suočenju Srba i Hrvata jest da su uvrijeđeni jedni na druge. Tako to izgleda danas, u proljeće 2009. Prije godinu, dvije ili pet bilo je drukčije. Ranije su, svaki na svoj način, bili gnjevni, bijesni i ojađeni, pa su imali neodoljivu potrebu da onim drugima u svakoj prilici kažu to što ih spada i još da zatraže izvinjenje za sve što su ovi učinili u proteklih stotinjak godina, jedva koliko i traju mržnje Srba i Hrvata. Naime, koliko god njihov odnos bio krvav i koliko god nedužnih ljudi, ali i rasnih zlikovaca, platilo glavom činjenicu da su Hrvatima bili Srbi ili da su Srbima bili Hrvati, nesnošljivost između ova dva naroda kratkog je vijeka. Jedva da traje dvostruko duže od nesnošljivosti navijača Zvezde i Partizana ili Hajduka i Dinama. Neobično je, međutim, kako nema nikoga da to primijeti i zabilježi, pa da iz toga krene izvlačiti neke zaključke, koji bi, možda, bili optimističniji od onih koje nam nudi novokomponirana srpsko-hrvatska narodna epika. Ako bismo vjerovali njoj, a izgleda da uveliko i vjerujemo, Srbi i Hrvati kolju se od stoljeća sedmog po hrvatskome i od 1389. po srpskome računanju vremena. U nepunih stotinjak godina međusobnih omraza, političkih atentata, novinskih podvala i uvreda, masovnih klanja, razbijanja glava maljevima, jasenovčenja i jadovnovanja, uništavanja gradova i tenkovskog ravnanja sela, te svega onog što je naša narodna podlost uspjela da smisli ili barem da pretvori u mit, stvorio se utisak, i kod jednoga i kod drugog naroda, premda u Hrvata nešto izraženije, kako je srpsko-hrvatska mržnja dio nacionalne konstitucije. Da li bi, uopće, Hrvati mogli biti Hrvati ako nemaju barem vučji, zečji ili barem vjeveričji oprez prema Srbima, kada ih već zdravonarodski i zdravotompsonovski ne mrze?

Problem te mržnje je, međutim, u sraslosti ovih naroda. Oni jedan u drugi urastaju kao nokat u meso. Nemoguće je razdvojiti njihove jezike, premda se i to pokušava. Jednako je teško razvaditi njihove kulture, jer su one kroz povijest živjele u srodničkom odnosu, iz kojega je onda Hrvat, pa još i katolički biskup Štrosmajer stvorio prvu političku formulaciju jugoslavenstva, koja je, za svoje doba vrlo napredno, mirila i raskol Zapadne i Istočne crkve. Nije Štrosmajeru Jugoslavija pala od duga vremena, niti zato što je mislio nadlukaviti Srbe pa ih privesti papinskom žezlu nego je Jugoslavija bila savršeno logičan zaključak koji je proizašao iz kulturne i narodne povijesti dva nevelika slavenska naroda. Danas, kada Jugoslavije više nema – i bolje je da je nema, jer smo za nju previše krvi prolili – nisu nestali oni razlozi i argumenti koji su do nje doveli. Dapače, fatalna sličnost, srodnost, bliskost i uraslost Srba i Hrvata još je intenzivnija i dramatičnija nego, recimo, 1918. To je ono što mržnju ovih naroda čini posebno neprirodnom. Ona ih mentalno, duhovno i nacionalno hendikepira. S tom su mržnjom Srbi i Hrvati invalidi među narodima.

Ivo Sanader je u vrijeme posjete Beogradu smislio parolu koja će se, strah me je, u predstojećem vremenu često ponavljati. Parola otprilike glasi da bi Srbi i Hrvati jedni drugima trebali postati ono što su danas Francuzi Nijemcima. Iza ove prispodobe stoje dobre namjere, ona može u tom smislu biti simpatična, ali u osnovi je potpuno kriva jer površno zahvaća odnose među našim narodima. Francuzima i Nijemcima bilo je lako miriti se jer su toliko različiti. Srbi i Hrvati su slični, tako da je umir njihove krvi i emocija puno teži i delikatniji. Da bi se oni razumjeli, trebali bi, prije svake priče, zamisliti kako je onome drugom. Kao u nekoj američkoj psihoterapeutskoj vježbi, svaki bi se Srbin pola sata dnevno morao uživjeti u ulogu Hrvata, pa vidjeti kako je komšiji biti Srbinu komšija. I obrnuto, naravno. U tom uživljavanju je, paradoksalno, manje važno shvatiti razloge dobrih, poštenih i kulturnih među susjedima. Važnije je razumjeti zle, one koji su ubijali i opet bi to činili, one koji slave ubojice. To u susjedu treba razumjeti, bolje nego što se razumije u vlastitome narodu, da bi Srbi i Hrvati jedni drugima postali Srbi i Hrvati, a ne Francuzi i Nijemci.

Iako, neki je napredak već i to stanje u kojem se osjećaju uvrijeđeni jedni na druge. No, taj je napredak posljedica razmjene materijalnih dobara, otvaranja hrvatskih trgovačkih lanaca po Srbiji i prodaje srpskih proizvoda u Hrvatskoj, ali da bi se razlozi za mržnju osvijestili, a time i da bi ljudima postali apsurdni, trebalo bi govoriti, misliti i uživljavati se u kožu, u pamet i u dušu onog drugoga. Da bi bio dobar i cjelovit Hrvat, čovjek bi trebao vlastitom kožom osjetiti kako je to biti Srbin. I obrnuto. Francuzi i Nijemci nisu od pomoći.

Književnik iz Zagreba